Zvijezde bez zvijezda

Zvijezde bez zvijezda

U pravome grču zgusnutih terminskih kućica s mogućim preklapanjima otvorena je nova zagrebačka koncertna sezona, u koju će s jedne strane suvremena repertoarna petoljetka Cantus Ansambla zakoračiti i s prvim vlastitim ciklusom od šest cjelovečernjih programa u Malome Lisinskom, dok će s druge od glamura za glamur zamišljen izvanpretplatnički projekt Glazbene proizvodnje HRT–a, zahvaljujući, dakako, uvijek neumoljivoj, uvijek nepredvidljivoj snazi kišnoga gromovnika, svoje već tradicionalne kitice s opernih balkona stadiona na Šalati barem privremeno morati preseliti u zatvoren prostor sada Velike dvorane Lisinskog. I tako je najnoviji tercet opernih zvijezda prisilno ostao bez zvijezda s pravoga, zlaćana neba, a za praizvedbu vruće kajde tihoga barda hrvatske skladateljske modernosti Anđelka Kolobučara (18. rujna) još su jednom pitko i bez opterećenja imperativa izmišljanja ionako odavna izmišljene (nove) vijesti u glazbi, korespondirale i kontrapunktirale s cjelinom Cantusova zvukolikoga nereda i reda.

U trojedinstvu Intrade, Intermezza i Ricercara zibala se, eto, Klobučareva (i) prikrivena folkloristika s prostodušnim narodnim veseljem, da bi u zaključku Glazbe za Ansambl Cantus, a s još svježim sjećanjem na središnje elegično pjevanje, autor prizvao i stare oblike instrumentalnoga i polifonog nadmetanja. Okvirni tonski grafit s početka večeri imena Outbound švedskoga skladatelja Ive Nilssona, u manje se izvornim, pa i manje zanimljivim postupcima tipa izvan granica mogućega poigravao izvornom engleskom frazom Out of bound i njegovom semantičkom (zvučnom) posljedicom bez izvorna smisla. Zato je stari dobri Papandopulo u Komornoj simfoniji za puhački kvintet i gudački trio s kontrabasom, poslovično od formata, bez jalova filozofiranja i s maštom od primarne injekcije u stvaranju glazbe pogodio u samu sridu podatno zaobljene reprodukcije Cantus Ansambla na čelu s umjetničkim voditeljem i dirigentom Berislavom Šipušem. U rasteru svjesno postavljenih i udaljenih razlikovnosti djelovanja sastava Šipuš se predstavio i kao potpisnik efektne aleatoričke mišance za basklarinetista (multinstrumentalista) Ratka Vojteka te trinaest instrumenata. I ponovno uz autoru omiljenu tajnovitost, možda i skrivanje iza literarnoga (glazbeno i izvanglazbeno nikad do kraja objašnjiva) nazivlja Un jardin sous la pluie avec un compositeur sans parapluie. A u vrtu na kiši sa skladateljem bez kišobrana sve odreda je frcalo šarmantnim neredom proizvodnje zvuka iznad i ispod brojnih šuškalica i rastavljenih klarineta što sviraju, pušu, šušte i šume. I sve do krika bez bijesa za nadcitat kakve orijentalne (balkanske) erotike oblikovane na način staronove, vječnozelene world music, a u maksimalnoj napetosti prema ciljanu redu–neredu sa zapisa disORDER Krešimira Seletkovića. Čvršći, ali i hermetičniji u vanjskoj organizaciji tehničkoga zanata, njegov će se zvukopis jednakom suprotnošću obrušiti na žensko pismo iz susjedstva s potpisom Splićanke Olje Jelaska, uz čije će, pak, poetične Leptire udružene u skupni koncertni ne–red s nadjevkom Noćurka i klastera kao zvučne mrlje, i Cantus Ansambl afirmirati dosege vlastite opstojnosti na sceni aktualne hrvatske reprodukcije.

A između Cantusova organizirana ne–reda, polusjajem i ocvala i krizom načeta zapjeva zasjale su i zvijezde bez zvijezda, što su nakon tromjesečne odgode (20. rujna) i Zagrebu objavile glas divina na entu potenciju podignuta pianissima u koloraturnim eskapadama nove zvijezde sa svjetskoga opernoga neba. I baš će albanska sopranistica sa sveplanetarnim (filmskim) sjajem petoga elementa Inva Mula postati i ostati glavnom uzdanicom profesionalno odrađena posla za dobrotvorni koncert u korist izgradnje nove Muzičke akademije, a u spomen na stogodišnjicu rođenja legendarne primadonne assolute Zinke Kunc Milanov. Preostali sadržaj najnovije Opere pod zvijezdama kretao se, nažalost, po znanim nam (našim, domaćim) standardima na brzaka priučene i, čini se, a vista prosvirane orkestrale (uvijek preglasne i ritmički vaklaste) pratnje ansambla HRT–a pod dirigentskim vodstvom Ive Lipanovića, u miješanoj slastici arija, dueta i predigri bez i jednoga, dakako, (Verdijeva ili Bellinijeva) prizora kojim je Zagrepčanka Zinka zadužila Novi svijet i vokalnu kulturu pripadnoga 20. stoljeća. Izbor Mozartovih, Massenetovih ili Gounodovih odjeljaka pokazao se istina kao dobrodošla promjena u odnosu na očekivane šlagere za slične operne domjenke, u kojemu, ipak, reproduktivna provedba nije uvijek bila ni na primjerenoj, a posebno ne na zvjezdanoj razini. Slabo probojan bas Borisa Martinovića muku je mučio s Mozartovim Figarom i Boitovim Mefistofelom, da bi se u srazu s Bizetovim Escamillom kao baritonskom (!) glanc–rolom, pjevačko–orkestralno jedinstvo približilo samu rubu provalije.

Nešto se čudno zbiva i s tehnikom ovdašnjega miljenika Tomislava Mužeka. Iskreno vjerujemo samo trenutačno, nije to više onaj pivac od rođenoga tenora, uz čiji se falset moglo osjetiti bogatstvo punine ujednačenih registara s naglaskom na glatku uspinjaju prema visinama i lijepo artikuliranu tonu nosive snage i zdrave moći. Nelijepo oblikovane, čak i napuknute fraze bilo je u njegovu Taminu, Rodolfu i Federicu, a prečesta (zlo)uporaba falsetna piana doimala se poput jedina, često i spasonosna aduta za dinamičku finoću agogičke raznolikosti i pjevačke mašte. Šteta, jer je uz odlično školovanu Invu Mula i Mužek u svoje muziciranje mogao unijeti jednaku izražajnost i prirodnost pri zajedničkim nastupima. Slovo je na kraju spalo na krhak lik lirske pjevačice s impresivnom koloraturnom gipkošću, čija su triput podcrtana pianissima oduševila publiku. Pamina, Mimi, Adina, Margareta, Violetta, kao i Gershwinova crnačka Bess u dodatku, tek su djelići izgleda slike u šarenoj galeriji opernih portreta Inve Mula, o čijemu će se ne toliko epohalnome glasu kakve, uostalom, tehnološki ubrzan svijet proizvodi na kile, koliko o profinjenoj interpretaciji uzorne intonacije i muzikalnosti, zacijelo još čuti i dugo pričati!