ZA NAŠE POLITIČARE

ZA NAŠE POLITIČARE

Gdje vlada pravda, korupcija uzmiče! A gdje se sumnjom provjerava svaka činjenično zasnovana istina — vlada znanje. Znanje o tome što jest uistinu, ali i znanje što valja činiti

Nastojeći proniknuti zakonitosti pojava i promjena u materijalnom svijetu i društveno-političkoj stvarnosti, moramo objediniti tri elementa: prethodno znanje, nove spoznaje i trajnu sumnju. Ne možemo tvrditi da nešto doista znamo, ako spoznaje koje su nas do toga znanja dovele nismo stupnjevito provjerili sumnjom. Sumnja je pečat jamstva na vjerodostojnosti znanja o bilo čemu i o bilo kome, pod uvjetom da je osjetilnost na početku i na kraju dokaziva, dakle izvan svake sumnje. Recimo da se nalazimo pred zagonetkom koju moramo razriješiti. Neka to bude npr. odnos preduvjeta, uvjeta i statistički iskazivih elemenata očekivanog i željenog stanja ili određenog objektiviziranoga postignuća — rezultata u gospodarstvu ili društveno-političkom zadovoljavanju potreba i očekivanja najvećeg dijela pučanstva na određenom području. Pred takvom se zadaćom neizostavno nalazi svaka vlada, ili svaka stranka koja u opoziciji priprema svoj originalni program promjena i poboljšanja svega o čemu ovisi društveni standard. Pritom u opoziciji mogu programski orječotvoriti želje i namjere, ali čim dođu na vlast moraju otpočeti konkretnim potezima mijenjati situaciju, materijalno provjerljivo, na bolje. Budući da pučanstvo očekuje brze promjene na bolje, vlada ne smije predugo igrati obmanjivačku igru zavlačenja. Obično je početna shema ovakva:

1) Prethodna je vlada pogrešnim odlukama dovela zemlju u stanje koje se ne može preko noći popraviti.

2) Predlažu se novi zakoni koji bi omogućili veći izvoz a manji uvoz, uz to potakli proizvodnju i pojačali kontrolu u naplati carina i poreza.

3) Ukidaju se neke neuspješne službe, kritizira se prošla vlada što je ukinula financijsku policiju, pa se ponovno osniva financijska policija, ukidaju se neke agencije i komisije a mjesto njih osnivaju nove, s ukupnim povećanjem umjesto smanjivanjem državnih službenika.

4) Govori se o korisnosti jedinstvenoga poreza, što je blagotvorno djelovalo u nekim tranzicijskim zemljama, ali se ne čini ništa, kao što se zaboravlja i na obećanje o smanjenju PDV-a, jer se s dosadašnjim sigurnije i potpunije puni proračun.

5) U javnosti se potiču žustre i žučne rasprave o nekim teško rješivim problemima i o uvijek novim financijskim aferama na svim razinama, ali prolaze tjedni i mjeseci, ništa se ne rješava, samo mediji raspaljuju strasti i znatiželju čitatelja senzacionalno obrađenim važnim jednako kao i nevažnim temama, i tako od jednog vala napetosti do drugog, a da se pritom postižu samo lokalni i uskozahvatni rezultati, dok potrebne pa i najavljene državne zahvate i reformske poteze zaustavljaju i odgađaju interesni lobiji, prebacujući obveze na sljedeći mandat, ili čak na novu, sljedeću vladu.

I ona se iz protunožne pozicije, eventualno iz oporbene vlade u sjeni javlja s nekoliko udarnih obećanja, i to prije svega: revizije pretvorbe, otvaranja velikog broja novih radnih mjesta, davanje šanse velikom broju nezaposlenih i nezadovoljnih mladih ljudi s diplomama i bez njih, ali bez konkretiziranja mjera kojima bi se konačno riješila dva dugovječna problema, a to su gubitci brodogradilišta i otkup pšenice i drugih poljoprivrednih proizvoda. Zasad nitko ne prednjači u onome što je neizbježno i što će biti preduvjet svih uvjeta kad se nađemo u Europskoj uniji: standardizacija kvalitete proizvoda i brandova, alternativna energija i — s tim u svezi — proizvodnja biogoriva za pogon vozila.

No, Descartesova metoda ne dolazi do punog izražaja u nastupnim i predizbornim programima stranaka, vjerojatno i stoga što velika većina čelnika stranaka uopće i ne zna za nju.

A ta Descartesova metoda nije drugo nego metodički, u fazama razrađena sumnja, a sastoji se praktički u saznavanju i spoznavanju činjenično potvrđenih istina na kojima se onda temelje ispravni i istiniti zaključci kao preduvjet ispravnih i efikasnih odluka. Metoda koju spominjem ostvaruje se u četiri faze:

1) U prihvaćanju istina koje su očite same po sebi (kao u matematici).

2) U podjeli poteškoća na manje djeliće kako bi se svaki posebno lakše razriješio.

3) U usmjeravanju misli najprije na najjednostavnije stvari, a potom u prelasku prema složenijima.

4) U provjeravanju da smo sve uzeli u obzir.

U našem slučaju, svaka ozbiljna stranka morala bi okupiti najbolje stručnjake da raščlane na manje dijelove tri-četiri osnovna problema.

Prvo, kako sanirati velike štete koje su nastale pretvorbom, kojom su se neznalice i nekompetentne osobe domogle velikih resursa koje nisu znali ili nisu htjeli održati i iskoristiti na korist društva, zaposlenika, pa u konačnici na svoju korist.

Drugo, kako preokrenuti decenijski trend (naslijeđen još od Jugoslavije) sve jačeg uvoza i sve manjeg i nekonkurentnijeg izvoza.

Treće, odabrati prirodne resurse i proizvodne mogućnosti kojima se Hrvatska može održati u strašnoj konkurenciji pred Europskom unijom i onda kad bude njezina ravnopravna članica. Između ostaloga, to znači budućnosne resurse, kao što su voda i plodno tlo, zadržati pod svojom punom kontrolom, a bogomdane uvjete za turizam iskoristiti proračunato, znanstveno i praktično do krajnjih mogućnosti.

Četvrto, iskoristiti novu tehnologiju za pretvaranje nekorisnog i balastnog otpada u korisnu sirovinu za proizvodnju energije ili gnojiva ili za reproduktivne inovacije, što je naizgled teško ostvarivo, ali kad se sve skupi i zbroji, predstavlja golem potencijal kako za stvaranje novoga dobra tako i za otvaranje radnih mjesta. Što veći standard, to veći otpad i to veće mogućnosti za stavku »gubitak« prepravljati neprestano i sigurno u stavku »dobitak«.

Peto, shvatiti napokon reverzibilnost procesa na području financija, kako s obzirom na poreze i prireze, tako i na PDV. Porez ne smije biti kazna za sposobne i poduzetne, a različiti poticaji nagrada za nesposobne, nepokretne, bezidejne i neinicijativne, koji samo traže i očekuju, a ništa ne stvaraju, ne daju niti išta koristonosno predlažu. To, dakako, ne smije kolidirati s ustavno utanačenom obvezom društvene solidarnosti. Male mirovine, međutim, ne mogu se povećavati na račun većih i velikih, zakonski i radom stečenih, a to znači — i većim pravovremenim ulaganjem u svoju budućnost za predstojeće godine starosti (dakle i štednjom). Omogućiti svima da žive od rada i da neprestano usavršavaju svoje sposobnosti i povećavaju produktivno znanje.

Šesto, učiniti sve da nesmetano funkcionira pravna komponenta državne vlasti, jer u tom slučaju pojedini problemi postaju rješivi bez odvojenih napora i kampanja, kao što su afere i rasprave o pranju novca ili npr. o suzbijanju svih oblika potkupljivosti u svim segmentima društva.

Gdje vlada pravda, korupcija uzmiče! A gdje se sumnjom provjerava svaka činjenično zasnovana istina — vlada znanje. Znanje o tome što jest uistinu, ali i znanje što valja činiti. Ukoliko nismo oboružani sumnjom ne ćemo biti sigurni u svoje znanje, onda bez jednoga i drugoga ne možemo donositi ispravne odluke niti subjektivno činiti ono što je objektivno najbolje.

Ovo umjesto svakog drugog savjeta odgovornim društveno-političkim čimbenicima. Mogu oni biti nakljukani politikološkim, sociološkim i psihološkim znanjem, ali bez sposobnosti metodičkoga promišljanja izgubit će se u bespućima neuspjelih pokušaja i eksperimenata, unaprijed osuđeni da budu gubitnici već na sljedećim izborima.

Mi konkretno još uvijek nemamo računalno do potankosti izvagano što dobijemo a što gubimo ulazeći u neku reformu ili projekt, a da i ne spominjem takve komplicirane nove sustave i sastave kao što je Europska unija ili NATO.

Koristi se mogu riječima opisivati i po potrebi dodatno iskititi, ali što to znači za pučanstvo u materijalnim pokazateljima mora se uvjerljivo numerički ne samo iskazati nego i konkretno provjerljivo opipljivo dokazati.

Uzmimo npr. aktualni primjer osamostaljivanja Crne Gore, što je nesumnjivo povijesna prekretnica dostojna euforične proslave. No, jesu li dva bloka imala detaljno programirano u računalu što prije a što poslije toga, odnosno što u slučaju pobjede ili poraza. Razdruživanje je uvijek tegobnije od udruživanja.

No, sve predvidive radnje i postupci ne će opterećivati samo unutrašnju crnogorsku scenu i njezin odnos sa Srbijom, nego će se posljedice, na ovaj ili onaj način, osjetiti i u susjedstvu, pa i kod nas. Znademo li što nam je činiti da ne budemo zatečeni štetama na koje euforično raspoloženi političari uopće ne računaju? Možemo li na isti način kao dosada, u ovom vremenu potresa u susjedstvu, svoditi političke i ekonomske bilance odvojeno s Podgoricom i isto tako posve odvojeno s Beogradom? A pitanja ima na pretek o kojima ćemo morati voditi računa u trilateralnim odnosima: o našem odnosu sa svakom od državnih odvojenica i o njihovu međusobnom odnosu koji će isto tako ovisiti o odnosu svake odvojenice sa svojim susjedima. Već se oglasio jedan, doduše jedva čujan razborit glas u Beogradu: velikosrpski koncept je propao, to je prošlost, stoga sada valja brzo konceptualizirati drukčiju politiku prema susjedima. Jesmo li spremni na posljedice ako takav stav prevlada, a pogotovu imamo li odgovor na radikalizirane poteze srpskih političkih herostrata pa makar oni bili i samoubilački?

Vlatko Pavletić

(Iz rukopisa knjige Trenutak svagdašnjosti)