Vjera s pokrićem

Vjera s pokrićem

Dva Almodóvarova ishodišta, obiteljsko–konzervativna provincija i umjetničko–libertinski Madrid, moćno su isprepletena — čudesnim nitima magičnoga realizma, grčke tragedije, estetizirane soap opere, humora i depatetizirane emocije

Ponavljajući Pedrovu pjesmicu, ponovimo ukratko još jednom čemu se sve vratio Almodóvar kada je izjavio »Vraćam se« i o tome snimio još jedan film – Volver: rodnoj La Manchi, ženama, omiljenoj glumici Carmen Maura, komediji u zagrljaju s krimićem, svojoj majci... Kada bi to bilo sve što veseli Španjolac danas može ponuditi, rekli bismo kako se redateljska institucija s Pirineja vrti u krugu kao zmija koja grize vlastiti rep. No, subverzivna mašta postmodernoga viteza, koji već trideset godina od zmajeva macho–tradicije spašava španjolske djeve i one (muške) koji to žele biti, toliko je neiscrpno bujna, da se i ta reciklaža vlastite mitologije doima ultraoriginalnom tvorevinom.

Recimo, teško da netko od današnjih redatelja, pa ma koliko vrckav bio, može smisliti tako lepršav uvod kakvim Pedro Almodóvar započinje svoj fikcionalni povratak u zavičaj. Pred nama je provincijsko groblje što vrvi prpošnim ženicama u zajedničkom ritualu uređivanja grobova. Nije to muški posao, niti u ovom filmu uopće ima uloga za muškarce; kao prolaznim epizodistima ili pukim statistima (do)suđen im je brzi nestanak. Uostalom, kako kaže jedna od žena na početku filma, gotovo likujući, muškarci u tim krajevima žive mnogo kraće. A za druge, neizrečene sugestije, tipa »samo mrtav muškarac je dobar muškarac«, pobrinut će se nastavak priče, u kojoj tri naraštaja žena iz Manche raščišćavaju tajne pretince obiteljske prošlosti kako bi mogle nastaviti dalje — prema dugu i neokaljanu ženskom prijateljstvu.

Krenuvši od groblja, kao metafore povezanosti s obitelji i zavičajem, Almodóvar, vrativši se među (moderne) vjetrenjače, ulazi u srce enigme kakva priliči pravoj almodrami. Temperamentnom gestom Anne Magnani, na koju se u eklektičnom i citatnom duhu autora poslije otvoreno aludira insertom iz Viscontijeve Najljepše, Penelope Cruz (Raimunda) pokreće duhove živih i mrtvih članova obitelji. Majka i otac izgorjeli su u požaru, a majčina senilna sestra sada samotno životari prepuštena tek povremenoj brizi apartne susjede Agostine. Raimunda i sestra Sole (Lola Dueńas), provincijalke s madridskim prebivalištem, ipak se čude posve urednu životu i domu samotne starice u provinciji, sve dok njezina smrt ne otvori crnu obiteljsku kutiju.

Kao što to često biva, almodovarovski zaplet ne može bez bizarnih i neurotičnih paralelizama. Gotovo istodobno kada umire teta Paula (Chus Lampreave), Raimundina četrnaestogodišnja kći u samoobrani ubije napasnoga očuha Paca, a Sole doživi neobičan susret s duhom majke (Carmen Maura), koji to zapravo nije. S mrtvim Pacom u tuđem zamrzivaču i uskrslom majkom skrivenom pod krevetom, poticaj za crnu, gotovo makabričnu, komediju više je nego dostatan. A u njoj će s babama zaigrati gdje zatreba i madridski polusvijet.

Premda je Volver pročitan kao veliki povratak Almodóvara korijenima, nije to ni prvi njegov povratak rodnome kraju. Već su raniji radovi, poput vrlo sličnog Čime sam to zaslužila? (gdje je upravo Carmen Maura obračunavala s ostacima tradicije i patrijarhata), fikcionalno premošćivali dva Pedrova ishodišta: obiteljsko–konzervativnu provinciju i umjetničko–libertinski Madrid. Ne odričući se ni jednog od njih, Almodóvar ih je sada samo još moćnije isprepleo — čudesnim nitima magičnoga realizma, grčke tragedije, estetizirane soap opere, humora i depatetizirane emocije. Glumice (odreda sjajne) opet su mu poslušno vjerovale. Nema nikakva razloga da to ne učinimo i mi.

Diana Nenadić