Veliki Pripovjedač

Veliki Pripovjedač

Dramaturški itekako uravnotežen, minuciozne ambijentacije i atmosferičnosti, minimalističkog profiliranja likova i rada s glumcima, Ne okreći se, sine djelo je klasične narativne zrelosti, fabularnoga sklada i neusiljene suvislosti istinski velika redatelja

Filmske pedesete u Hrvatskoj, uvelike oslonjene na staru, klasičnu školu prepunu naive i patetičnog, velikih melodramatskih gesti a opet počesto sputane socrealističkom zbiljom, iznjedrile su takva sineasta, autora u punom smislu riječi — velikog Pripovjedača Branka Bauera; genija spontano i prirodno bliska onodobnoj holivudskoj kinematografiji, posebice senzibilitetu velikoga Carola Reeda (šifra: Treći čovjek), možda čak i Howarda Hawksa (čitaj: Duboki san).

Prvak žanra dječjega filma u nas, Bauer u prvoj polovici pedesetih režira dvije omladinske pustolovine (Sinji galeb i Milijuni na otoku), a i njegovi ponajviše mainstream radovi iz posljednje stvaralačke faze (Salaš u Malom Ritu i Boško Buha) okrenuti su dječjim protagonistima. I uistinu, kada radi za djecu, Bauer je ponajbolji (izuzmu li se naslovi poput Tri Ane, Licem u lice ili Martin u oblacima, redom na korak do remek–djela). Dokazao je to trećim velikim filmom Ne okreći se, sine. Iako utemeljen na dječjoj književnosti, romanu Arsena Diklića (svojedobno objavljena u popularnoj biblioteci Vjeverica), Bauer ga upravo maestralno upotpunjuje i nadograđuje te od njega stvara čudesnu, narativno bezgrešnu, sjajnu i ponajprije nenametljivu mješavinu ratne drame, psihološke melodrame i trilera s motivom bijega. Dramaturški itekako uravnotežen, minuciozne ambijentacije i atmosferičnosti, minimalistička profiliranja likova i rada s glumcima, Ne okreći se, sine djelo je klasične narativne zrelosti, fabularna sklada i neusiljene suvislosti istinski velika redatelja.

Dječji svijet u svijetu rata s potresnim, nezaboravnim, završetkom oživljuju vrsno odabrani glumci — sugestivan slovenski umjetnik Bert Sotlar, potom čarobna mješavina Anite Ekberg i Lane Turner, holivudski lijepa i klasično filmična Lila Anders (kojoj je to, začudno, jedina uloga uz Jubilej gospodina Ikla), mali Bauerov znanac iz Milijuna na otoku — Zlatko Lukman te zanimljiv Radojko Ježić u svojoj jedinoj filmskoj roli. Likovi su to izrazitih emotivnih registara, a mali junak, iako različit od vršnjaka iz dječjih ratom nadahnutih romana poput Modrih prozora Danka Oblaka ili Dječaka s dva imena Antona Ingoliča, još pak različitiji od onih iz domaće nam bogate literature poput Lovrakova Pere Kvržice, Kušanova Koka, Brlićkina Hlapića ili Jagora, ovdje prestaje biti glavni lik kao u romanu; on je naime luč koja na djelovanje pokreće stvarnoga junaka — njegova egzistencijalistički vrlo razdrta oca kao utjelovljenje požrtvovnosti i nesebične ljubavi.

Klasik nagrađen trima pulskim Zlatnim arenama, Ne okreći se, sine jedan je od najvažnijih, a svakako najemotivniji film Branka Bauera, ali i hrvatske, kao i svojevremene jugoslavenske kinematografije. Decentan i odmjeren u izričaju; gleda se u jednome dahu i zasigurno ga nije pregazilo vrijeme te se njegov izbor za uvodno reprezentativno djelo JFK–kolekcije (Jadran filmski klasici) čini hvalevrijednim postupkom i jedinom dostojnom posvetom Baueru kao vrhunskom imenu hrvatskoga filma.

Katarina Marić