U vedru renesansnom duhu

U vedru renesansnom duhu

Prepuni kaštel, uostalom kao i svi premalo zastupljeni plesni programi naših ljetnih festivala (gdje li su vremena kad je Plisecka došla u Dubrovnik vidjeti Béjartov Bolero?!), neprijeporno potvrđuju zanimanje publike za suvremeniju ponudu tzv. kulturnoga turizma

Mukotrpno i uporno, i s jasnom zamisli (ili zvijezdom vodiljom kako to vole američki filmovi romantično potkrijepiti s temom dream come true) Snježane Abramović, Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat pustio je duboke korijene u prekrasnom istarskom gradiću i zaživio kao zanimljiv i iščekivan događaj ljeta. Tih se dana tamo skupljaju plesni umjetnici i uopće kazališni ljudi i simpatizeri, sa svih strana Lijepe naše i šire, kao i turisti koji se zateknu u Istri, a domaćini s veseljem i voljom daju sve od sebe da se posjetitelji osjećaju ugodno, ali i da sami dođu do karte (što i nije tako lako) ili barem mjesta na trgu. Bez glamura i spektakla, u vedru renesansnom duhu, kako i dolikuje skladnoj atmosferi Place i kaštela Grimani, kao uostalom i plesačima suvremenoga plesa, koji se savršeno snalaze u prirodnom okolišu, stvorena je prisna i kreativna atmosfera.

Poznate predstave iz, nakratko i teško posuđivanih, zagrebačkih kazališta, izazvane prirodnom scenografijom i zvjezdanim nebom, postale su nove, malo kao site–specific. U odličnu izboru domaće scene nastupili su Liberdanse s ovosezonskom posve sigurno neizigranom hit–predstavom Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće, Zagrebački plesni ansambl s uspješnom koprodukcijom Pasijans te Puls s duhovitom i angažiranom solo predstavom Gdje mi je nestao pupak? Bila je tu i izložba fotografija Matije Ferlina, a happening Darka Pekice na Žlinji, Samanj od blaga, dao je autentičan istrijanski, spram velikog, a zapravo tako često kičasto neukusnog komercijalnog svijeta kojem težimo, i ironični domaći komentar: kad je na zagrebačkom auto–šou više ženskih nego modela automobila, onda i na onom svetvinčenatskom s (uistinu lijepim) kravama može biti više dotjeranih hostesa koje mame ljude!?

Rast plesnoga festivala očituje se i u trima velikim gostujućim predstavama, a prepuni kaštel, uostalom kao i svi premalo zastupljeni plesni programi naših ljetnih festivala (gdje li su vremena kad je Plisecka došla u Dubrovnik vidjeti Béjartov Bolero?!), neprijeporno potvrđuje zanimanje publike za suvremeniju ponudu tzv. kulturnoga turizma. Vertigo Dance Company sa The power of human love zadivila je strašću i energijom prepoznatljivih životnih scena karakterističnima za izraelsku plesnu scenu, a Kubilai Khan Invenstigations iz Francuske u Sorow love song u pokretački je motiv ljubavi unijela sjetu, snovitu poetičnost istočnjačke estetike i zvuka. Posljednja predstava festivala Memórias de um Sábado com Rumores de Azul / Sjećanja na jednu subotu s modrim šaputanjem kompanije Paula Ribeira iz Portugala (u kojoj je nastupio i hrvatski plesač Zvonimir Kvesić) neka je vrsta sažetka desetogodišnjega rada skupine i četiri autorske predstave koje pokretom analiziraju odnose među ljudima, prijepor osobnoga, ljudskog, potisnutog i društveno konvencionalnog. I glumački i pokretom angažirani, individualno izrađeni u međusobnoj igri reakcija i impulsa, plesači su u specifičnom procesu apstrahiranja i stilizacije situacija i doživljaja ostvarili razumljiv i dojmljiv teatar. Suvremen i blizak — baš kao i cijeli Festival u Svetvinčentu.

Maja Đurinović