TREBA POVEĆATI PRIVATNO ULAGANJE U ZNANOST

Mladen Petrovečki, voditelj Radne skupine za pregovore s Europskom Unijom na području znanosti i istraživanja

TREBA POVEĆATI PRIVATNO ULAGANJE U ZNANOST

Znanstvenik treba redovito objavljivati rezultate istraživanja u znanstvenim knjigama i časopisima koje prepoznaje, vidi i čita međunarodna znanstvena javnost, jer je objavljivanje u takvim medijima, zahvaljujući recenzentskom postupku, ponajbolje jamstvo da su rezultati vrijedni, novi i zanimljivi te nadasve — dostupni kritici. I to je ono čega se trebaju početi pridržavati svi hrvatski znanstvenici, a ne pokretati sve nove i nove gotovo vlastite časopise, u kojima na kraju i nema tko objavljivati istraživanja, pa izlaze neredovito, u dvobrojima ili ni tako, ili kasne, a koje malotko ili nitko ne čita

U javnosti se ponekad govori da je poglavlje pregovora znanost i istraživanje najlakše područje u pregovorima. Koliko ima istine u tome?

— Istina je, ponekad se o tom poglavlju govori kao o jednostavnom, no moram priznati da mi nije posve jasno što točno ljudi pritom misle. U tom je smislu, možda, pregovaračka poglavlja moguće usporediti s predmetima na sveučilišnom studiju, gdje nalazimo kolegije s velikim, manjim i malim brojem sati nastave potrebnih da se svlada gradivo određeno nastavnim planom, no svaki od predmeta treba jednako ozbiljno shvatiti jer će nam iz njega usvojena znanja zasigurno nekada i negdje trebati. Tako je i s poglavljem znanosti i istraživanja, koje je manje obuhvatno, pa je to bilo razlogom da je odabrano kao prvo za početak pregovora, prvo je otvoreno i prvo zatvoreno. S obzirom na odgovornost koja proizlazi iz svake izjave svakog od članova radne skupine tijekom pregovora, od kojih pojedine mogu imate dalekosežne posljedice na razvoj zemlje koja se pridružuje EU, nikada to poglavlje nisam smatrao laganim, dok druga pak nisam posve razumio, pa su mi dalje usporedbe nemoguće.

Koji su bili najvažniji elementi pregovora vaše radne skupine s Europskom Unijom?

— Pregovori su tekli uobičajeno, kako nam je i bilo najavljeno u pripremama, no naša je posebnost bila to što smo prvi započeli cijeli proces — prvi smo čitali materijal pristigao iz Bruxellesa, prvi smo išli na prezentaciju određenih članova Europske komisije, kada su nam tijekom jednodnevnoga sastanka prikazali temelje pravne tečevine, a bili smo i prvi koji smo njima prikazali karakteristike nekog sustava hrvatske države, sustava znanosti i istraživanja u Hrvatskoj, sa svim našim osobinama, prednostima, nedostacima, specifičnostima i razlikama u odnosu na stanje zemalja EU. Iako su članovi radne skupine redom naši vrsni znanstvenici i istraživači, od kojih je većina iskusna u pripremi pisanog materijala i javnim nastupima kao nastavnici na fakultetima, u relativno kratko vrijeme trebalo je prikupiti potrebne podatke i dokumentaciju vezanu uz to poglavlje, izraditi prezentacije za izlaganja prema zadanim temama, a uza sve i prirediti opsežan dokument u kojem je navedeno sve što je vezano uza znanost i istraživanje i našu zemlju. Djelatnici Uprave za znanost Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa tih su dana, tjedana i mjeseci najprije odrađivali zadatke vezane uza pregovore i nerijetko su se do kasno u noć prikupljali podaci za rane sutrašnje sastanke. Bilo je bitno posao odraditi profesionalno, odnosno tako da sva pitanja Europske komisije budu pokrivena, da sve bude rečeno, a ništa prešućeno, zaboravljeno ili izostavljeno, i da se uza sve to prikupe potrebni podaci kojima se mogu pravdati odgovori na sva moguća pitanja koja članovi Komisije postavljaju nakon izlaganja. Jasno, što je izlaganje cjelovitije, to je manje nejasnoća, pa time i potpitanja. Mislim da smo na kraju svi bili vrlo zadovoljni jer smo posao obavili zaista bez zamjerke, što su nam uostalom i oni sami izjavili na kraju. A nema razloga da hvale nešto što hvale nije vrijedno.

Što je ono ključno što Hrvatska mora promijeniti u svom sustavu znanosti i istraživanja da bi ušla u Europsku Uniju?

— Formalno već ovoga časa tomu ne postoje prepreke, no da bi Hrvatska kao članica bila uspješna, malo toga treba mijenjati teorijski, ali podosta u praksi, u provedbi. Naime, svojstveno je znanosti i znanstvenom istraživanju da mora biti javno jer proizvodi znanje kojega nije vlasnik pojedinac, ustanova, zemlja ili narod, nego svi, čitav svijet. A da bi to tako bilo, rezultat istraživanja i ne postoji dok nije dostupan, objavljen, tako da svatko tko treba i želi može do tog podatka doći. Iako je ta teorija poznata našim istraživačima, nažalost, nemalen je broj hrvatskih znanstvenika, zaposlenih na sveučilištima i u javnim znanstvenim institutima, koji se nedostatno bave istraživačkim radom, koji publiciraju malo rezultata ili ih objavljuju u tiskovinama koje su malo čitane, teško dostupne znanstvenoj javnosti ili nedostupne međunarodnoj javnosti. Znanstvenik treba redovito objavljivati rezultate istraživanja u znanstvenim knjigama i časopisima koje prepoznaje, vidi i čita međunarodna znanstvena javnost, jer je objavljivanje u takvim medijima, zahvaljujući recenzentskom postupku, ponajbolje jamstvo da su rezultati vrijedni, novi i zanimljivi te nadasve — dostupni kritici. I to je ono čega se trebaju početi pridržavati svi hrvatski znanstvenici, a ne pokretati sve nove i nove gotovo vlastite časopise, u kojima na kraju i nema tko objavljivati istraživanja, pa izlaze neredovito, u dvobrojima ili ni tako, ili kasne, a koje malotko ili nitko ne čita.

Usto, vrlo je bitno da Ministarstvo zauzme stajalište što će od svih istraživanja i koliko financirati državnim proračunom, jer je dosad bilo slučajeva da su od svih pristiglih prijava odbijene samo one koje zaista ni po čemu nisu zadovoljile. U tom je smislu upravo tijekom pregovora ukazano da se s natječajem raspisanim u 2006. određeni prioriteti znanstvenih istraživanja, a i sam je ministar najavio da će se financirati samo najbolja istraživanja. Dakle, probir najboljih uz okrupnjivanje istraživanja traži se i u tijeku je.

Kolika je hrvatska uključenost u međunarodne istraživačke projekte Europske Unije? Što se na tom području može učiniti?

— Mnogo je već puta spomenuto u javnosti kako je Hrvatska s početkom ove kalendarske godine, a upravo zahvaljujući uspješnu početku pregovora s EU za poglavlje znanost i istraživanje, postala redovita i punopravna članica Šestog okvirnog programa, koji je na europskoj razini glavni okvir za aktivnosti u području znanosti, istraživanja i inovacija. Iako naši znanstvenici imaju mogućnost sudjelovanja u okvirnim programima još od 2000, dosad su to mogli ostvariti samo kao članovi pridruženi projektima koje predlažu, vode i koordiniraju voditelji zemalja članica. Jasno, sada takve istraživačke projekte mogu poticati i započinjati sami, u suradnji sa svim drugim zemljama, i zbog toga Hrvatska i plaća svoju članarinu. Jednostavnije rečeno, sada je red na našim istraživačima da se okrenu Europi, oblikuju istraživanja na način kako to europska pravila traže, prijave se i natječu sa svima ostalima koji se bave srodnim istraživanjima, a novac je u potpunosti osiguran. Treba samo biti vrijedan i pametan, znati što se hoće, izvrstan u oblikovanju istraživanja, uporan u traženju, nadasve častan i čestit, i — mjeriti se ni sa kim do s izvrsnima.

I dosadašnja hrvatska uključenost u međunarodne projekte nije mala, bilo na europskoj ili općenito na međunarodnoj razini, što se napose vidi iz publikacija objavljenih u suradnji hrvatskih i međunarodnih ustanova, no treba biti još bolja, još snažnija, jer Hrvatska ima te kapacitete, samo ih treba potaknuti.

Koliko je trenutno izdvajanje za znanost u Hrvatskoj i koliko bi ono optimalno trebalo biti?

— Republika Hrvatska iz državnoga proračuna trenutno izdvaja nešto manje od 800 milijuna kuna za znanstvenoistraživačku djelatnost, što čini oko 0,85 posto rashoda poslovanja na razini čitavog državnog proračuna. Uzimajući u obzir ulaganja kao udio bruto domaćega proizvoda (BDP), procjenjuje se da su u 2004. ukupna ulaganja u istraživanje i razvoj u Hrvatskoj činila 1,25 posto BDP-a. To je manje od prosjeka izdvajanja razvijenijih zemalja Europske Unije, gdje petnaest prvobitnih članica EU izdvaja oko 1,98 posto BDP-a, ali je više od razine prosjeka ulaganja deset novijih članica EU, koji iznosi oko 0,81 posto. Ukupno gledajući, Hrvatska za znanost i istraživanje izdvaja manje od većine razvijenih zapadnoeuropskih zemalja i manje od prosjeka čitave EU, ali udio ulaganja u znanost i istraživanje u Hrvatskoj posljednjih godina stalno raste. Iako se ulaganja u znanost i istraživanje neprestano povećavaju, struktura ulaganja nepovoljna je jer u ulaganjima najviše sudjeluju državni i javni sektor, dok privatni sektor s poslovnim ulaganjima sudjeluje sa tek 0,56 posto BDP-a. Tijekom pridruživanja Hrvatska treba težiti povećanju privatnog ulaganja u znanost. Prema planu EU, do 2010. Europa će izdatke za istraživanja povećati na razinu od 3 posto BDP-a, a dvije trećine tog iznosa trebali bi osigurati privatni i industrijski sektor. Hrvatska tako visok udio ulaganja u znanosti i istraživanje ne može jednostavno postići, no zapravo je bitno težiti stalnu porastu ulaganja.

Zbog složenosti opisanih procesa i potrebe da se vrlo pozorno definiraju doslovce svi koraci tijekom pridruživanja Hrvatske EU, te da svi oni budu u potpunosti usklađeni s promjenama koje se događaju na svim ostalim područjima pregovaranja, pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa imenovano je povjerenstvo za raspravu o akcijskom planu izdvajanja financijskih sredstava, popularno zvanom Inicijativa 3 posto, koje pregovaračkoj skupini dostavlja savjete i napomene kakva stajališta i s kojim rokovima zauzeti.

Koliki je broj i važnost nedržavnih znanstvenih instituta u Hrvatskoj i kako tu stojimo u odnosu prema Europskoj Uniji?

— Cilj je razvoja znanosti u Hrvatskoj stvoriti suvremeno opremljena znanstvenoistraživačka središta izvrsnosti, u kojima će skupine istraživača raditi na ciljanim projektima, podići apsorpcijski kapacitet hrvatskih znanstvenih organizacija za programe EU u području znanosti i istraživanja, a posebice njihovo povezivanje s malim i srednje velikim poduzećima, stvoriti uvjete za povećana ulaganja privatnog sektora uključujući i privlačenje stranoga kapitala, uskladiti područje interesa i rada na istraživanjima u koja se ulažu proračunska sredstva, a radi što cjelovitijega prijenosa znanja u razvoj gospodarstva i društva u cjelini, te osigurati uvjete za prijenos znanja i tehnologija u poduzetničke pothvate u Hrvatskoj.

Prema odredbama Strateškog okvira za razvoj RH 2006 – 2013. te mjerama određenim u dokumentu Znanstvena i tehnologijska politika Republike Hrvatske 2006 – 2010, to se može postići izradom nacionalnog akcijskog plana za povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj u skladu s Lisabonskom strategijom, no usto je bitno jačati Nacionalnu zakladu za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj te Hrvatski institut za tehnologiju kao promicatelje izvrsnosti u hrvatskom istraživačkom prostoru. Nadalje, bitno je uvođenje mjera za poticanje komercijalizacije akademskog istraživanja i promidžbu tehnologijskog razvoja i inovacija kako bi se privukli ljudi i kapital u inovacijske poslovne pothvate, poticanje stvaranja alternativnih izvora financiranja za inovativne tehnologijske projekte, stvaranje partnerstva znanstvenoistraživačkih ustanova i privatnog sektora na modernizaciji istraživačke infrastrukture.

Kako ocjenjujete važnost osnutka MedILS pod vodstvom Miroslava Radmana?

— Svaki je istraživački institut za budućnost Hrvatske važan, a napose oni u kojima rade istraživači koje je međunarodna zajednica već prepoznala kao vrsne, u kojima se istraživanja temelje na podacima obznanjenima u najuglednijim svjetskim znanstvenim časopisima u kojima će biti objavljeni i rezultati tih novih istraživanja, te oni u kojima je uložena znanstvena oprema stalno u uporabi. U sklopu takvih prepoznajem i navedeni institut, u čije je osnivanje RH mnogo uložila jer je prepoznala važnost njegova osnivanja, a sada nastupa vrijeme istraživanja.

Ima li naša zemlja dovoljno znanstvenika i kolika je njihova produktivnost?

— Dopustite za odgovor samo osnovne podatke koje smo prikazali tijekom pregovora, a koji kazuju da u našoj zemlji u 26 znanstvenih instituta i na svih šest hrvatskih sveučilišta imamo više od 8.500 znanstvenika s titulom magistra ili doktora znanosti, a još 3.700 magistara i doktora znanosti zaposleno u privatnom sektoru i industriji. Dakle, brojka nije mala i zasigurno znači vrijedan kapacitet za obavljanje kvalitetnih znanstvenih istraživanja, na što upućuje i izvješće za 2001. Eurostata, prema kojem u Hrvatskoj 3,8 posto zaposlenika čine registrirani znanstvenici-istraživači, a za usporedbu, prosjek petnaest prvobitnih članica EU jest oko 5,5 posto. Usto, Ministarstvo ustraje brojnim postupcima i mjerama na povećanju broja znanstvenika, od poticanja zapošljavanja mladih visokoškolovanih ljudi i odobravanja novih mjesta znanstvenih novaka, do poticanja povratka znanstvenika u Hrvatsku, napose onih koji su dio života proveli u vrhunskim istraživačkim ustanovama u svijetu i koji sa sobom donose golema znanja i mentorske vještine bitne za obrazovanje mladih ljudi.

No već je drugo pitanje da li je produktivnost naših znanstvenika dobra, ali da priču brojkama ne učinimo odveć složenom, dopustite da iznesem tek kratko mišljenje o tome, s temeljem na publikaciji kao mjeri znanstvene produktivnosti. Ako promotrite neko od uobičajenih domaćih izvješća o znanstvenim publikacijama, jasno se može uočiti da znanstvenici objavljuju, i to ne malo. Dakako, količinom, pri čemu ipak treba reći da je u stalnu porastu ne samo ukupan broj publikacija nego i onih međunarodno vidljivih, kao što je, primjerice, broj publikacija vidljivih kroz Science Citation Index. No ako promotrimo koliko se u radovima drugih istraživača navode (citiraju) objavljeni radovi naših, onda podaci i nisu najbolji. A oboje onda upućuje na zaključak da naši istraživači ili istražuju područja koja nitko drugi ne navodi ili rezultate objavljuju u knjigama, časopisima i zbornicima koji nisu čitani. Drugo je problem hrvatskoga znanstvenika, tako to ja vidim.

U kojim je znanstvenim područjima Hrvatska međunarodno najviše priznata, a u kojima smo najslabije priznati u svijetu?

— Znanost i znanstvenoistraživačka djelatnost u našoj se zemlji ostvaruje u šest znanstvenih područja, a unutar područja u znanstvenim poljima. Različito stanje razvijenosti pojedinih znanstvenih područja i polja rezultat je tradicije, pristupa i okružja, pa čak i političkog i ideološkog utjecaja u razvoju znanosti.

Područja prirodnih i tehničkih znanosti, biomedicine i biotehničkih znanosti bila su uvijek ponajviše poticana, pa su se razvijala brže u odnosu na ostala. Unutar njih najveći su napredak ostvarile prirodne znanosti, napose zbog objavljivanja rezultata u gotovo isključivo međunarodnoj konkurenciji. Znanstvenici nastoje objavljivati u vodećim svjetskim časopisima, a sustav publiciranja prenio se i u važeći sustav napredovanja, pa prirodne znanosti imaju najstrože uvjete za izbore u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja. Sličan razvoj nalazimo i u ostala tri znanstvena područja. U biomedicinskim istraživanjima pritom je bitna stavka skupocjena znanstvena oprema, a tehničke i biotehničke znanosti gotovo redovito trebaju snažnu potporu gospodarskoga sektora da bi istraživanja imala smisla.

Područja društvenih i humanističkih znanosti slabo su razvijana u proteklih dvadesetak godina i odjek u međunarodnoj publicistici vrlo je slab. Znanstvenici iz tih područja manje objavljuju u relevantnim svjetskim časopisima, a posljedica toga su i kriteriji za izbore u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja, koji su bitno jednostavniji. Ako za navedeno i postoji opravdanje unutar humanističkih znanosti, koje se u međunarodnim klasifikacijama često i ne svrstavaju u klasične znanosti, za društvene ga zasigurno ne nalazim, no problem je vrlo složen i njegovo je rješavanje zasigurno bitno za napredak RH u tijeku pridruživanja, a napose kao zemlje članice EU.

Ima li Hrvatska dovoljno međunarodno priznatih znanstvenih časopisa?

— Da ne nabrajam pojedinačno, gotovo svako područje u Hrvatskoj je pokriveno vrsnim međunarodno prepoznatim časopisom, koji izdaju naše ustanove. Učiniti časopis međunarodno priznatim i održati mu takvu kakvoću golema je zadaća i urednici zaslužuju za to svaku pohvalu i priznanje, no Hrvatska jest mala zemlja i osobno ne nalazim potrebe da se broj takvih časopisa poveća, barem ne bitno. Važnije je ono drugo, da znanstvenici prepoznaju međunarodno priznate znanstvene časopise, samo njih prate redovito i samo u njima objavljuju rezultate vlastitih istraživanja.

Kako ocjenjujete razinu dostupnosti suvremene znanstvene literature u nas, u smislu izdavaštva te specijaliziranih knjižara?

— Opet osobno ne nalazim problema, sve što mi treba za vlastita istraživanja uspijevam dosegnuti, što preko knjižnica u državnim ustanovama u tiskanom obliku, što putem interneta u elektroničkom obliku. Knjige mogu biti problem, skupe su i malen ih se broj nabavlja, no brojnost je knjiga u svijetu takva da i ne znam kako bi knjižnice mogle nabaviti sve što znanstveniku može zatrebati. No postoji mogućnost nabavke putem specijaliziranih knjižara ili elektronički, i problem je riješen. Oni koji prate literaturu koju malo znanstvenika čita moraju osigurati vlastita sredstva, na primjer putem istraživačkih projekata. Problem može biti u dostupnosti pojedinih časopisa u elektroničkom obliku, no znam da se taj problem rješava u Ministarstvu — osobno sam neko vrijeme vodio povjerenstvo za nabavku elektroničkih časopisa i znam da je zaista nemoguće udovoljiti svima, uz ograničena sredstva. Moje je viđenje problema ovdje također malo šire, čini mi se, naime, da je daleko veća dostupnost nego što se istinski čita.

Kakav je status znanstvenih novaka u Hrvatskoj i očekujete li tu nekakve promjene vezane uz ulazak u Europsku Uniju?

— Upravo sam sa skupinom kolega pri završetku istraživanja o osobinama znanstvenih novaka u proteklih desetak godina, pri čemu želimo odrediti parametre koji će pomoći državnoj upravi u izboru novaka ubuduće — kojim ih ustanovama davati, kojim mentorima, kojim skupinama istraživačkih projekata i unutar kojih znanstvenih područja i polja više ili manje, a mjereno temeljnim pokazateljem uspješnosti znanstvenoga novaka, onime zbog čega je on i uveden u sustav, njegovim znanstvenim napretkom: izradba magisterija, izradba disertacije i međunarodno prepoznato publiciranje. Status se novaka, dakle, ničim neće ili barem ne bi trebao mijenjati i ništa se od promjena ne očekuje tijekom pridruživanja EU, no naša je vlastita inicijativa u smislu što boljega znanstvenog djelovanja poticati promjene na bolje.

Kakva je međunarodna suradnja hrvatskih fakulteta? Zadovoljava li ona?

— Dobra je, ali može i morat će biti i bolja, no teško je ovako generalizirano odgovoriti i biti zaista iskren. Zagrebačko sveučilište najstarije je i s najvećim iskustvom, ali i najmnogoljudnije, pa samim time ulaskom u nove okvirne programe znanstvenici s njega međunarodnu suradnju ostvaruju brže i učinkovitije. Nasuprot tomu su Zadarsko i Dubrovačko, vrlo mlada sveučilišta, koja u vrlo kratko vrijeme moraju zahvatiti golem broj preuzetih obveza. No međunarodna znanstvena djelatnost ne pita za vrijeme i rokove.

Kako ocjenjujete razinu informatizacije u Hrvatskoj?

— Kako se u domeni istraživanja i sam bavim interdisciplinarnim područjem medicinske informatike, stanje informatizacije nalazim zadovoljavajućim. Hrvatska akademska zajednica ima na raspolaganju mrežu koja joj ostvaruje temelj vrlo kvalitetna znanstvenoistraživačkoga rada i u domeni informacijskih i komunikacijskih tehnologija gotovo ništa nemaju na raspolaganju znanstvenici zemalja EU što nema hrvatski znanstvenik. Moguće je da sam skroman u zahtjevima, no takav sam i u svakodnevnom životu i ne nalazim to nedostatkom. Ponekad se, naime, čuju pritužbe kako bi se još mnogo toga u znanosti postiglo da u državnom sektoru imamo više računala, da ih je veći broj prijenosnih, da su nam brže komunikacijske veze, da se dobije još pokoja licencija besplatne uporabe nekog softvera, da je više časopisa dostupno u knjižnicama ili elektronički, da se može prisustvovati većem broju stručnih skupova i kongresima, i slično, no sve sam više siguran da ti koji se stalno na nešto žale, a upoznao sam takvih tijekom državničkog službovanja, i ne rade ništa drugo nego se stalno žale. Nažalost, za postizanje dobrih statističkih prosjeka koji će i nas same i Europsku Uniju činiti zadovoljnima netko i njihov posao mora odraditi.

Razgovarao Zlatko Vidačković

Mladen Petrovečki

voditelj Radne skupine za pregovore s EU na području znanosti i istraživanja, liječnik je i redoviti profesor medicinske informatike, i to kao pročelnik Katedre za medicinsku informatiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i laboratorijski imunolog Kliničkog zavoda za laboratorijsku dijagnostiku Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu.

Uz svakodnevnu laboratorijsku djelatnost bavi se istraživanjima područja medicinske informatike, statistike i znanstvene metodologije i autor je projekta kojim se istražuju načela znanstvene čestitosti studenata medicine i liječnika. Voditelj je poslijediplomskih studija Znanstvenoistraživačka metodologija u medicini na Medicinskom fakultetu u Rijeci i Biostatistika na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Urednik je časopisa »Croatian Medical Journala«, savjetnik za statistiku časopisa »Lancet« i »Acta Stomatologica Croatica« te savjetnik za medicinsku informatiku uređivačkoga kolegija časopisa »Medix«. Član je Izvršnog odbora Hrvatskog društva za medicinsku informatiku. Autor je i koautor više od pedeset znanstvenih radova objavljenih u časopisima citiranim u Current Contentsu. U razdoblju 2005/06. obnašao je dužnost pomoćnika ministra za znanost u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa.