Stvaralačko vrenje

Stvaralačko vrenje

Vjerujući da je život sâm vrhunska kreacija, a svaki čovjek umjetnik, Beuys dopušta i slobodno, odnosno neprisilno iščitavanje svojih djela. U drvenu kutiju s dvjema pukotinama (Intuicija, 1968–1985) promatraču je ponuđeno da unese vlastite misaone sadržaje

Proteklo ljeto i početak jeseni u Pragu obilježeni su mnoštvom zanimljivih izložbi koje predstavljaju češku i međunarodnu umjetnost. Hrvatska je umjetnost također zastupljena, uz nedavno zatvorenu izložbu Secesija u Hrvatskoj, u prostorijama Nacionalne knjižnice, Klementinuma, 14. rujna otvorena je izložba grafičarke Zdenke Pozaić Pjesnička riječ – inspiracija grafike, i predstavljena je najnovija grafička mapa Na rubu proljeća sa jedanaest pjesama bivšeg predsjednika Češke Republike Vaclava Havela (mapa mu je na otvaranju bila osobno uručena), koje je na hrvatski jezik preveo poznati prevoditelj Dušan Karpatsky.

Od samih recentnih praških izložbi istaknimo art brut, abcd collection (14. lipnja – 17. rujna, Galerija grada Praga, Dűm u zvonu). Art brut umjetnička je vrsta koja potpuno izmiče egzaktnom određivanju. Nije strogo omeđena ni trajanjem, ni državnim granicama, ni univerzalnim stilskim karakteristikama. Otvorenost i neuhvatljivost strože definicije razlozi su vitalnosti te umjetnosti, i stalna zanimanja i znatiželje publike. Čak je Jean Dubuffet, koji je u četrdesetim godinama 20. stoljeća pobudio interes za taj fenomen (možda bi to bio najbolji izraz u zamjenu za stil, pravac), tijekom bavljenja njime mijenjao shvaćanje o njemu. Art brut ima svoju pretpovijest, u 18. stoljeću liječnik Philippe Pinel u sklopu humanijih metoda u pariškoj umobolnici Bice^tre potiče bolesnike da stvaraju predmete. U prvoj polovici 19. stoljeća umjetnici poput Williama Blakea i Victora Hugoa u radove uključuju vlastite vizije, snove, u Sjedinjenim Državama nastaje nova vrst religije — spiritualizam. Usporedno s glavnim umjetničkim pravcima u Francuskoj se javlja samouki Carinik Rousseau. Umjetnici art bruta uglavnom su ljudi s ruba, mentalni bolesnici ili zaostali, alkoholičari, koji svoj duševni nemir, vizije (mnogi su povezani sa spiritualizmom) prenose u crteže, slike, skulpture. Zbirka abcd počela se oblikovati osamdesetih godina, a 1999. zahvaljujući kolekcionaru Bruni Decharmeu osniva se galerija, istraživačka skupina koja okuplja pisce, psihijatre, psihoanalitičare, povjesničare umjetnosti, filozofe, amatere (time postaje jasnija složenost sama fenomena!). Godine 2003. osniva se abcd Prag pod vodstvom Terezie Zemánkove. Kolekcija je nastala u tradiciji kolekcija umobolnica, sadrži otprilike dvjesto glavnih autora od sredine 19. stoljeća do danas. Na izložbi je predstavljeno osamdesetak europskih, američkih, južnoameričkih i japanskih autora te nekoliko anonimnih. Neposrednim izričajem umjetnost art bruta privlačila je nadrealiste poput Paula Éluarda, a mnoge su dodirne točke s ekspresionizmom i simbolizmom. Imaginarij, tematika (portreti, krajolici, apstrakcija) predstavlja mape unutarnjih, izmišljenih svjetova, njihove opsesije, noćne more, naglašena je snažna simbolika, koja iako ponekad u dodiru sa stvarnim svijetom (npr. svastike Janka Domšića ili Théo, Hitler) traži drukčije tumačenje. Ona naime ne počiva na estetskom izboru, izravnu referiranju na socijalne činjenice, nego na snažnoj unutarnjoj potrebi, samoizražavanju, a ne svjesnom izražavanju političkog ili društvenog stajališta. Atmosfera je pokatkad (dječje) vesela, radosna, no uglavnom uznemirujuća. Dostatno dočarava najčešće tragične biografije autora. Prisutan je i tekst, on varira od usputnoga komentara, nekoliko riječi, do primjera kad znakovi (brižljivo ispisana rukopisa ili trag delirična, nasumična pisanja) (gotovo) u potpunosti grade sadržaj slike.

U Muzeju Kampa smještenu u Mlinu Sova mogla se pogledati izložba Josepha Beuysa (30. lipnja – 17. rujna). Riječ je o reduciranu izboru od pedesetak multipla, prikazani su i videozapisi Beuysovih happeninga. Radovi potječu iz jedne od najobuhvatnijih zbirki multipla i grafika najvećega šamana među umjetnicima, istaknuta predstavnika Fluxusa, koje je za izložbu ustupio Kunstmuseumu u Bonnu. Izložena su neka Beuysova najpoznatija djela — Saonice, Pusteno odijelo, Capri baterija i Intuicija, paradigmatska za uvid u njegov opus i ideje. Tako Saonice sažimlju odredbeno Beuysovo životno iskustvo — pad zrakoplovom u zimi 1943. godine, kad je bio srušen kao njemački ratni pilot i preživljavanje zahvaljujući brizi Tatara, koji su ga prekrili mašću i zamotali u pust. Osim značenja predmeta kao metafore ljudske situacije, one su i simbol akcije, rastezljive snage, promjene i napretka. U duhu nove ljevice njemačkoga neoanarhizma šezdesetih godina političko djelovanje i društvena svijest važna su komponenta unutar Beuysova opusa (La rivoluzione siamo Noi, 1972; Nećemo to učiniti bez ruže, 1972, čije značenje posebno odjekuje u sredinama poput Praga, koji je imao svoju baršunastu revoluciju). Sloboda je shvaćena kao nužni uvjet društvenog, ali i umjetničkog, kreativnog djelovanja. Vjerujući da je život sâm vrhunska kreacija, a svaki čovjek umjetnik, Beuys dopušta i slobodno, odnosno neprisilno iščitavanje svojih djela. U drvenu kutiju s dvjema pukotinama (Intuicija, 1968–1985) promatraču je ponuđeno unošenje vlastitih misaonih sadržaja.

Beuysov utjecaj jasno se očituje na izložbi Što bih bio bez tebe – njemačka umjetnost posljednjih četrdeset godina (Gradska galerija Prag, Gradska knjižnica, otvorena do 22. listopada). Izložba prikazuje razvoj njemačkoga slikarstva od šezdesetih godina prošloga stoljeća do danas. Početak razdoblja obilježen je kreativnim vrenjem na Akademiji u Düsseldorfu, na kojoj je Joseph Beuys bio posebno aktivan i uvelike pridonio novom poletu i razvoju umjetnosti u Njemačkoj. Osim njega na izložbi su zastupljeni i mnogi bivši studenti düsseldorfske Akademije (Sigmar Polke, Gerhard Richter, Palermo, Raimund Girke i dr.). Minimalističko slikarstvo ranih sedamdesetih usredotočilo se na meditativne kvalitete boja i sam čin slikanja (Rolf Rose, Gotthard Graubner). Položaj individualca u socijalističkoj zbilji Istočne Njemačke A. R. Penck problematizira reduciranim simboličkim prikazima ljudskih figura što se približavaju lapidarnosti spiljskih crteža. Slikari u Zapadnom Berlinu razapeti su između apstrakcije i objektivnosti. Na ekspresivnim slikama Georga Baselitza likovi su postavljeni naopako, na glavu, čime se naglašava mozak kao središte umnog procesa. »Stvarnost je slikanje, a sigurno se ne nalazi u naslikanoj slici«, kako sam kaže. Osamdesetih godina umjetnici se okupljaju u skupine, djela su često rezultat zajedničkog rada. To je razdoblje osnivanja klubova i punk–grupa, umjetnici poput Martina Kippenbergera, Alberta Oehlena, dio su nove generacije buntovnika. Jonathan Meese jedna je od sadašnjih berlinskih zvijezda. U slikarstvo na lucidan i spontan način uvlači povijesne figure, filmske junake i junakinje, junake iz nibelunške priče. Poigrava se i vlastitim portretom koji također, s ironijskim odmakom, poprima herojske značajke. Carsten Nicolai rukopisom koji se zasniva na vizualnim kvalitetama apstrakcije i stišana op–arta ponovno u umjetnost unosi smirenu, meditativnu notu. Crno–bijele fotografije Angelike Platen, portreti umjetnika, pokrivaju cijelo razdoblje, iznoseći vlastitu priču o raspoloženju, atmosferi i posebno zanimljivo funkcioniraju u konfrontaciji portreta pojedinaca u razmaku od nekoliko desetljeća.

Barbara Vujanović