Riječani o Rijeci

Riječani o Rijeci

Dakako da unutar slike o gradu autori nužno smještaju i sebe i ostale na polju izvedbenih umjetnosti, čija je budućnost isto tako neizvjesna

Rijeka je projektom Prostora +, DDR – Dobrodošli u Rijeku, dobila pravu kazališnu razglednicu kakva putem mnogobrojnih sredstava, vizualnih i auditivnih, pokretom, jezikom ili pjesmom, daje predstavu o tome što doista grad Rijeka jest, a ne samo kakvim se predstavlja u turističkim vodičima. Već samim izborom rada na specifičnoj lokaciji i konstantnim kretanjem publike autor i redatelj Žak Valenta prezentirao je ujedno i riječku izvedbenu scenu, a ona je u novije doba uglavnom bila smještana u slična okruženja, primjerice u pothodnike ili na Trsatske stube. Dobrodošlica u Rijeku pak vezana je uz željeznicu, prvo važno prometno sredstvo koje je grad povezalo s ostatkom zemlje, a i koje je bilo od vitalne važnosti kada je on živio (od industrije), jer danas, sudeći prema autorovim stajalištima, on samo preživljava. Isto tako, željeznica i kolodvori točke su rastanka i prvoga susreta Riječana s Rijekom, vezana uz putovanja i mogućnost drukčijega, novog pogleda na grad, uz samoanalizu koja zapravo slijedi.

Predstava počinje na kolodvoru Pećine, a nakon kratka putovanja redovnim brzim vlakom iz Zagreba, završava na Glavnom kolodvoru. Na taj način stvorena je simulacija dolaska u Rijeku i publika je pretvorena u skupinu turista nafilanu standardnim formulacijama o spoju Mediterana sa srednjoeuropskom kulturom, o savršenu suživotu mnogobrojnih narodnosti, o srdačnim stanovnicima, bogatoj tradiciji i instant–doživljajima na prekrasnim odredištima te ostalim uobičajenim viđenjima Rijeke kao rokerskoga, pankerskog, industrijskog i lučkoga grada. Publiku na Pećinama dočekuju dvije turističke djelatnice, sjajne Tanja Smoje i Jelena Lopatić, koje se pokušavaju snaći u novim suvremenim zahtjevima turizma, domaćim šarmom i pretjeranim afektiranjem prikrivajući organizacijske nedostatnosti, zabavljajući publiku do dolaska vlaka. Osim njihove animacije, tu su i također izvrstan Dean Lalević kao tipičan šalterski djelatnik, trajno namrgođen, svaki mu je dodatni napor za ugodu gosta iznimno težak, a strani jezici doista strani. Milijana Linta simpatična je hažeovka, kada ne kuha kave za kolege, prodaje ih u vlaku zajedno s »La Voceom« i »Novim listom«. Tijekom predstave stalno se pojavljuje glas s razglasa (Nina Violić) s pričom o supermodernom novom hrvatskom željezničkom sustavu i američka turistkinja (Kate Foley), u istom sustavu potpuno izgubljena.

Autoironijski odmak pomiješan s dozom nostalgije prisutan u prvom dijelu predstave, ulaskom u Glavni kolodvor prerasta u nadrealno, autokritiku, kao i pesimističnu viziju budućnosti. Dakako da unutar slike o gradu autori nužno smještaju i sebe i ostale na polju izvedbenih umjetnosti, čija je budućnost isto tako neizvjesna, jer unatoč dugogodišnjem radu i prepoznatoj kvaliteti Grad Rijeka ne nalazi rješenja za njihovo udomljavanje pa tako dobar dio najdarovitijih ljudi većinu ili svu vlastitu produkciju ostvaruje u Zagrebu.

U nastavku putovanja vodiči su plesačice Mila Čuljak, Karolina Šuša, Ivana Kalc, Maja Dobrila, Gordana Svetopetrić, Milijana Linta, Ana Varšava i Sandra Žuvela. Valentin motiv je mladež, pa djevojke pratimo u večernjem izlasku, kroz gradske spike i okupljališta.

Kako je riječ o specifičnoj lokaciji, jasno da plesačice u pokretu ponekad uzimaju elemente tipične za mjesto gdje se nalaze, primjerice na peronu, gdje prevladavaju igra i kreativnost, ali iz svakoga mjesta ne uspijevaju izvući zanimljiva rješanja, kao što se desilo kod ormarića za prtljagu. Možda najuspjeliji dio predstave zbiva se kod blagajni, koje se pretvaraju u poprište RI rock koncerta jer je publika potpuno uvučena u događaj, postaje njegovim dijelom, a izvođači se pretvaraju u poznate lokalne glazbenike ili plešu i skaču u drugom dijelu publike. Obvezna je i projekcija (Marin Lukanović, Jelena Germuth, Kate Foley), možda opet ironija na samu aktualnu izvedbenu umjetnost, kroz koju sa zidova u koncertu sudjeluju i stvarni Riječani. Izlazak završava pijanstvom, divljanjem i agresijom, a razglednica, odnosno putovanje, na odlaznom peronu uz izbezumljenu Amerikanku, koja ne može saznati kako otići iz grada, i uz pjesmu o gradu na Rječini koji gubi autorima do sada poznat identitet, a mijenja se u smjeru svakoga drugog hrvatskog grada. Vizija takva razvoja u predstavi nije lijepa.

Jelena Mihelčić