RAZORNI SLAPOVI

RAZORNI SLAPOVI

Radovan Ivšić, Cascades, Gallimard, Pariz, 2006.

Nakon zbirke poezije (Poea mes, 2003) i knjige koja okuplja gotovo sva autorova dramska djela, izuzev na drugi jezik gotovo neprevodiva Sunčanog grada (Théâtre, 2004), prestižna francuska izdavačka kuća Gallimard u najpoznatijoj ediciji Collection blanche, prije nekoliko mjeseci izdala je i treću po redu knjigu pjesnika i dramatičara, nepokolebljiva egzistencijalnog nadrealista Radovana Ivšića pod značenjem nabijenim naslovom Cascades, koju je autor posvetio svojoj životnoj družici Annie Le Brun. S tim Gallimardovim izdavačkim pothvatom francuska čitalačka publika napokon ima priliku, na vrlo usustavljen i lako dostupan način (usporedimo li ta izdanja s iznimnim, ali u maloj nakladi tiskanim i teško dostupnim ranijim nadrealističkim izdanjima), upoznati velik dio stvaralačkog opusa autora koji je od davne 1954, kada je, u potrazi za istomišljenicima, koje većinom pronalazi u krugu francuskih nadrealista, i prostorom u kojem će moći slobodno živjeti, stvarati i disati trajno napustio Zagreb i Hrvatsku te postao njezin sugrađanin i sugovornik.

Cascades dolaze kao svojevrstan šećer na kraju, osobito za sve ljubitelje i proučavatelje Ivšićeva teatra i poezije, jer u dvadesetak tekstova eseja, predgovora, intervjua, intervencija (kako Ivšić naziva svoja sudjelovanja na znanstvenim skupovima), susreta i bilježaka, nastalih od 1958. do danas, obogaćenih sa sedamnaest govorljivih ilustracija, u najvećoj i najizravnijoj mjeri otkriva autorova nepokolebljiva i beskompromisna stajališta o naravi jezika, poezije i teatra, o sportu, politici i njezinim daleko raširenim i često pritajenim pipcima, povijesnim zbivanjima u poratnoj Hrvatskoj, o Družini mladih, pojedinim umjetnicima i njihovim djelima, nadrealizmu, njegovoj svrsi i ulozi, ljubavi, prijateljstvima (Toyen, Breton, Pea ret), objektivnim slučajevima, maskama i vrtoglavicama, a time, posredno, i sama autora.

Većinu tekstova hrvatska čitalačka publika ima(la) (je) priliku upoznati u Ivšićevoj knjizi U nepovrat, opet, koja je 2002. doživjela drugo i prošireno izdanje u nakladi Nakladnog zavoda MH, a jedan od tekstova (Bezgranična strast postojanja) objavljen je u knjizi Višnje Machiedo Francuski nadrealizam (Konzor, 2002). Iskreno se nadam da će hrvatski prevoditelji, urednici književnih revija i izdavači shvatiti u kojoj je mjeri od velike važnosti upoznati hrvatsku publiku i s ostalim, na hrvatski jezik još neprevedenim i neobjavljenim tekstovima zastupljenim u Ivšićevim vrtoglavim i neobuzdanim Slapovima. Ti bi tekstovi, osim što bi, i opet, pokazali specifičnost Ivšićeva slojevito jednostavna i jezgrovita, nikakvim uzusima sputana nefikcionalnog pisanja, upoznali našu čitalačku publiku s vrlo zanimljivim ličnostima i njihovim djelima poput onih Pierrea Faua i njegovih jedanaest agresivno oniričkih slika, Pierrea Facheuxa (koji je bio scenograf Ivšićeve Aiaxaie, praizvedene u zagrebačkom HNK-u 1983), Jeana Benoîta i njegove izvedbe Izvršenja oporuke markiza de Sadea, kojom nanovo otkriva teatar unutar njega samoga, Pierrea Mabillea, Mimi Parent i brojnih drugih. Ti tekstovi, osim što predstavljaju iznimne, snažne i intrigantne umjetnike, neposredno još više govore o samom Ivšiću, njegovom odnosu s njima, kao i autorovom poimanju umjetnosti, odnosno poezije koja nadilazi puki model umjetničkog izražavanja te prerasta u sam način življenja. (»Poezija nije stvar specijalista, umjetnika: ona je život, koji treba da izdrži pred mišlju, ona je misao koja treba da izdrži pred životom; ona je tijelo koje se obraća mašti, ona je mašta koja se obraća tijelu.«) Iako bi književna znanost pohrlila da to kvalificira kao Ivšićevu poetiku ili estetiku, te im dodala pridjevak nadrealistička, oba se termina snažno odbijaju od Ivšićeva pisma, kao i od brojnih napisa o rigidnoj znanstvenosti i restruktivnom teoretiziranju (Sveučilišta neprijatelji smisla), koja su često u sužanjstvu vladajućih političkih i ideoloških struktura te su time izravno suprotstavljena pravoj naravi riječi, jezika, poezije, dakle, slobodi, stavljanjem istih u okove racionalnog, mogućeg, poznatog, podležnog imenovanju i klasifikaciji. Na brojnim mjestima u svojim djelima, pa tako i u tekstovima objavljenim u knjizi Cascades, Ivšić će naglašavati potrebu slobode i nesputanosti jezika i poezije koja ne poznaje granice, ne robuje gramatičkim i sintaktičkim normama i ne preže od prodora nepoznatoga, čudnovatog, nejasnog, uznemirujućeg, erotskog, nesvjesnog, ali ipak postojećeg i mogućeg. Sukladno razmišljanju o naravi poezije koja je ekvivalentna i naravi teatra, pa tako i svake druge umjetnosti, Ivšić suprotstavlja slobodnog, individualnog pjesnika koji beskompromisno stoji u apsolutnom raskoraku i usužnjena dezintegrirana pjesnika u službi postojeće poetike, ideologije i(li) politike, kojeg iste ovjenčavaju brojnim nagradama i spomenicima, održavajući tako međusobno podržavajuće mediokritetsvo, kao i privid postojanja poezije, teatra, umjetnosti. U tom je kontekstu važno istaknuti Ivšićev energičan tekst Kad nema vjetra pauci... u kojem nepoštedno prikazuje intelektualni i moralni pad Marka Ristića, isprva istaknutog beogradskog nadrealista bliska Bretonu i francuskom nadrealističkom krugu koji poslije piše Himnu Crvenoj armiji, izdajući tako sama sebe, ali i svoja početna uvjerenja. Drugi, također poznati tekst, koji je uzburkao hrvatske krležofile, jest onaj predstavljen na znanstvenom skupu Krležini dani u Osijeku 2001. pod naslovom Krleža izdaleka, koji prokazuje slavljenoga barda hrvatske književnosti kao pjesnika »koji se klanja kralju« proglašavajući ga »najvećom katastrofom koja nam se mogla dogoditi«. U spomenutom tekstu Ivšić ne analizira njemu toliko udaljen, stran i neprihvatljiv Krležin opus, nego provaliju između Krleže osobe i Krleže pisca, koji su, po Ivšićevu mišljenju, unatoč težnji suvremene književne znanosti, neodvojivi. »Goloruk pjesnik nema vlast nego moć«, moć koju je vrlo teško osvojiti, a još teže zadržati.

Velik broj tekstova referira se na Ivšićev teatar, počev od njegove geneze proistekle iz udivljenja antičkim teatrom, koji Ivšić prvi put ima priliku vidjeti u amfiteatru francuskog Orangea (Sofoklova Antigona), zatim na rad Družine mladih, prve hrvatske off kazališne skupine u kojoj je mladi Ivšić aktivno sudjelovao kao autor, izvođač i, uz Vladu Habuneka, svojevrstan kormilar, izlazak iz postojeće situacije (zabrana rada Družinara) prelaskom na lutku, »teatarsku iluziju u čistom stanju« u Zagrebačkom kazalištu lutaka, pa sve do Ivšićevih produbljivanja vlastitih dramskih tekstova te upoznavanja s okolnostima njihova nastanka i (ne)izvođenja, kao i promišljanja same naravi teatra. Za posljednje, ključni su termini maske i kora, prostora »ni individualnog, ni kolektivnog« u kojem »kolektivni dah daje svakome osjećaj njegove jedinstvenosti.« Valja istaknuti Ivšićeve tekstove Oslobodite maske u svojoj koži i Grčka drama danas, u kojima izlaže svoje poznate i još aktualne tri teze o teatru.

Kao što je već navedeno, tekstovi Cascadesa nadopunjeni su sa sedamnaest ilustracija koje su više od puke dekoracije knjige. Iako se Ivšić pojavljuje na samo tri fotografije i to nikada sam, nego u društvu Bretona, Pea reta ili skupine nadrealista (Internacionalna izložba nadrealizma, 1959), one predstavljajući osobe ili pak djela bliska i bitna autoru, još u većoj mjeri fotografiraju njega sama.

Tekstovi Slapova u potpunosti odgovaraju naravi brze, razorne, zapjenjene, strmoglave bujice vode koja vrtoglavo prodire u nepoznato.

Ana Prolić Kragić