PRIČA ZA LAKU NOĆ

PRIČA ZA LAKU NOĆ

Bez obzira na njihove motive, Shyamalanove naracije ostaju nekako nepropusne, vječno se sudarajući s vlastitim opsegom

Nedvojbeno je da M. Night Shyamalan želi biti Stephen King suvremenoga filma, dakle, veliki majstor u pričanju priče, imun na postmodernističke i hi–tech–ludorije. Shyamalanovi filmovi tragaju za snažnim emotivnim iskustvom, oslobođenim od buke, bombastičnih posebnih efekata, nasilja i razorne glazbe. Njegove svjetove promatrane očima sramežljiva dječaka krupnih crnih očiju oduvijek su obitavali mrtvi, dakle, fantomi. Da bi opisao njihovo sivilo, »Cahiersov« kritičar uspoređuje ih s onim što je slikar Paul Klee označio »fatalnom točkom između onog što se rađa i onog što umire«. Dakako, Shyamalan se voli poigravati stereotipima, premda ih on ne promatra kao kićene štukature, nego ih tretira poput spomenika koji nagriza zub vremena. Njegova averzija prema ironiji vječna je i postojana. U svom fatalizmu on voli postavljati priču kao samostalnu i jedinstvenu cjelinu, putem kobnih znakova koji dolaze s neba i otiskuju se na poljima (šifra: Misteriozni znakovi), stripova koji na trenutak bivaju projicirani na dječakovu tijelu (šifra: Nesalomljivi) ili nimfi koje izranjaju iz bazena (šifra: Žena iz vode).

No, bez obzira na njihove motive, Shyamalanove naracije ostaju nekako nepropusne, vječno se sudarajući s vlastitim opsegom. I bilo da je riječ o bogobojaznim farmerima, zatvorenim komunama ili, kao u Ženi iz vode, kućepazitelju apartmanske zgrade koju obitavaju pomalo ekscentrični stanari, poput bildera koji je nabildao samo jednu polovicu tijela, ili vječno naduvane škvadre (prema njihovim dijalozima dalo bi se zaključiti da Shyamalan nikad nije kušao travu, što valjda i priliči tako finu momku), oni će ubrzo shvatiti da ih njihov dom ne štiti ni od čega. Oni naprosto postaju zatočenici njegovih zidova koji ih stežu, u svijetu okrenutu naglavce. Tada pokušavaju pokrenuti neku vrstu obrambenoga mehanizma, pa postaju jako sentimentalni i emotivno nadahnuti, i spremni su odletjeti prema svemu što voli i želi voljeti (promatrati Davida u Nesalomljivima ili osamljena Paula Giamattija alias Clevelanda Heepa u Ženi, koji na susjedovo pitanje zaslužuje li čovječanstvo da bude spašeno, kratko i jasno odgovara: Yes).

Kao u Zaseoku, tako i u Ženi iz vode, mi ne vidimo što se zbiva u vanjskom svijetu, jer se iza bazena nalazi gusta šuma. Ako u Shyamalanovim šumama obitavaju crvenkapice koje autor zamjenjuje djevojkama u žutim kapuljačama, pokraj bazena živi jedna sirena kojoj je autor u nazivu tradicionalno atribuirao malo staroazijskog folklora, premda njezino amerikanizirano ime Story (Priča) samo dokazuje kolika je autorova ljubav prema naraciji. No, upravo je priča najveći Shyamalanov problem. Poput susreta Toma Hanksa i Daryl Hannah u Sireni u New Yorku, tako je i ljubav na prvi pogled koju Heep iskazuje prema Story posve nevina. No, tamo gdje je Howardov postupak nježan i suptilan, Shyamalanove napetosti grade se u maniri paranoidnoga psihotika. Ne, nismo frustrirani načinom na koji autor u liku novoga stanara Harryja Farbera zamišlja egzekuciju filmskih kritičara. Ali njegov mesijanski kompleks postao je pomalo zamoran i formulaičan u svojoj patetici. Čini mi se da u autorove kozmičke planove i misije veće od života više ne vjeruju ni klinci kojima je dostupna i književna inačica filma, kao dječja priča za laku noć. Kao da taj mitološki svijet kojem Wongov snimatelj fetiš Chris Doyle pridodaje dostatnu dozu vizualne privlačnosti pripada samo Shyamalanu. Good night, Mr Night.

Dragan Rubeša