Osvajanje i pretjerivanje

Osvajanje i pretjerivanje

José Cura i José Carreras za skupe ulaznice nisu hrvatskoj publici pružili pravu sliku o sebi, sliku kakvu daju ili su davali velikim glazbenim sredinama

Španjolski tenor José Cura ubraja se među najpoznatije tenore današnjice. Svjetsku je slavu stekao tumačenjem nekoliko, uglavnom verističkih uloga iz repertoara dramskog tenora. Za taj je repertoar prirodno predodređen, snažna je, prodorna glasa i naglašenih glumačkih predispozicija, a u suvremenoj opernoj reprodukciji ni njegov pristao scenski izgled nije od nemala značenja za meteorsku karijeru što ju je postigao.

José Cura uveličao je Riječke ljetne noći koncertom održanim u Marijinu perivoju na Trsatu 17. srpnja. Podijelio ga je s mezzosopranisticom Dubravkom Šeparović–Mušović, a orkestrom Riječke opere dirigirala je Nada Matošević. Iako Curina biografija navodi kako je poznat po nekonvencionalnim i inovativnim koncertnim izvedbama, teško je bilo zamisliti da će se koncert opernih ulomaka prometnuti u show–program u kojemu je on i pjevačka zvijezda, i dirigent, a bome i redatelj.

José Cura rođen je 1962. u argentinskom gradu Rosariju, gdje je studirao dirigiranje i kompoziciju. Usavršavao se u Teatru Colón u Buenos Airesu i istodobno pjevao u opernom zboru. Godine 1988. susreo je Horacija Amaurija, koji ga podučava pjevanje i usmjerava na pjevačku karijeru.

Nakon što je s obitelji preselio u Europu, najprije u Italiju, potom u Francusku, a danas živi u Španjolskoj, solistički je debitirao u Tršćanskoj operi 1993. u Gospođici Juliji Antonija Bibaloa. Dvije godine poslije pjevao je u londonskoj Kraljevskoj operi Covent Garden i Pariškoj Operi, a 1996. u Bečkoj državnoj operi. Sljedeće godine prvi je put nastupio u milanskoj Scali u Giocondi. U Torinu je 1997. prvi put zapjevao Verdijeva Otella, što je uz Saint–Saënsova Samsona njegovo najpoznatije ostvarenje.

Na riječkom koncertu José Cura otpjevao je nekoliko arija i dueta iz opera Cavalleria rusticana, Andrea Chenier, Pagliacci, Tosca i Carmen. U svim je arijama i duetima pokazao zvučan, nosiv glas i suvereno pjevanje, koje mu omogućuje da sve izvodi s lakoćom i blistavim visinama. Pokazao je i sposobnost trenutnih glumačkih transformacija u različite likove i dramske situacije. Između toga zbijao je šale, razgovarao s publikom i poticao je da što jače i dulje plješće, grlio partnericu i dirigenticu, poljubio u čelo harfisticu koja ga je pratila u dodatku, jednom argentinskom narodnom napjevu, dirigirao dva ulomka iz Samsona i Dalile, šetao po perivoju, čime je malo–pomalo sve više osvajao simpatije publike. I sve je to u redu, iako ponešto pretjerano, za lakši karakter ljetnih koncerata, ali podilaženje publici na koroni arije Calafa iz Puccinijeve Turandot i zafrkavanje s tom koronom posve je izašlo iz okvira ozbiljnosti. Zašto bi ljetni koncerti morali biti neozbiljni i hoće li se Cura šaliti s rečenom koronom kada njegove pjevačke snage popuste?

Dirigentica Nada Matošević i mezzosopranistica Dubravka Šeparović–Mušović u arijama i duetima iz Cavallerije rusticane, Samsona i Dalile i Carmen, morale su se, htjele ili ne, prilagoditi zadanom scenariju. Profesionalnom su razinom, zajedno s orkestrom Riječke opere, ostvarile jednako uspješan ozvučeni glazbeni izraz kao slavni gost, bez show–dodataka.

Nekoliko dana prije Joséa Cure u Puli je pjevao José Carreras. Dvojica pjevača nalaze se na suprotnim polovima umjetničkog djelovanja: Curina je karijera u naponu snage, Carrerasova je davno završila i sada je tek recikliranje stare slave. Obojica su, ipak, postigla isto: za skupe ulaznice nisu hrvatskoj publici pružili pravu sliku o sebi, sliku kakvu daju ili su davali velikim glazbenim sredinama.

Davor Schopf