Ono što ples mora biti

Ono što ples mora biti

Ivana Jozić nadzire sve, komunicirajući istodobno s duhom koji se pojavljuje i nestaje na različitim stranama, i sa živima koji se meškolje svuda oko nje osjećajući bolne kosti

Ulazimo (mi — publika privučena slavnim Fabreom i radoznalošću pomiješanom s nekim ponosom jer predstavu Anđeo smrti izvodi naša Ivana Jozić) u kružni, crni, tijesni prostor u čijem je središtu, na posve niskom postamentu skupljeno nepomično ležeće žensko tijelo. Gotovo nago, samo u crnom donjem rublju. Sjeda se na crne jastuke, u neku skupljenu, stisnutu, ne baš ugodnu poziciju. Tamni mefistovski lik sa saksofonom šulja se uza stijenke prostora i pušta zvuk koji pokreće, budi tijelo, čini se istovremeno: prelijepa Eva i opasna siktava zmija.

»Ja o smrti ne mogu reći ništa jer nisam spreman za nju«, kaže Andy Warhol, čovjek koji je izmislio pop–art, Tvornicu kulture, podupirao mlade umjetnike i, primjerice, opremio i producirao avangardni rock–album Loua Reeda Velvet Underground (na kojem se nalaze sjajne pjesme poput Venus in Furs, I’ll be your mirror, The Black Angel Death Song, čiji stihovi i atmosfera kao da anticipiraju teatar Jana Fabrea). No ono što je osnovni poticaj prvo dramskom tekstu, pa onda muzejskoj instalaciji, i na kraju predstavi Anđeo smrti, jest istinska Warholova ekstravagancija: on je čovjek koji se vratio iz kliničke smrti, umjetnik kojega je napunila olovom njegova povrijeđena sljedbenica. (»Sve je Taština«, šapnuo bi Andrej Rubljov.)

I tu se otvara prostor temeljnoj Fabrevoj preokupaciji: umjetnička senzibilnost i ranjivost koja potencira unutarnji prijepor u kojem je život svjestan da gubi bitku, moć objave i nužnost komunikacije, moć ili žrtva manipulacije, bolna izloženost prihvaćanju ili odbijanju.

Treće je lice iste osobe komada William Forsythe, koji je, osim što Fabrea fizionomijom podsjeća na Warhola, karizmatičan plesač i koreograf koji se nije predavao u umjetničkom smislu, i koji nije prestao tražiti smisao i ljepotu novoga bez obzira na posljedice i što bi bilo Caru za veselje...

Forsythe je u predstavi posredovanjem filma. On je bijela strana, duh anatomskoga muzeja u Monpellieru, moćnoj starinskoj građevini čiji lukovi i perspektive asociraju na crkvu, svetište. Nagi Forsythe, samo u bijelim gaćama, djeluje poput sv. Sebastijana (što zapravo i jest motiv iz njegove predstave), miran i pomiren, tek u lakim impulsima kroz tijelo, blijed i nezaštićen, ranjiv i tužan, s retoričkim pitanjima (»Čemu stalno / taj sukob / između metafore i doslovna događanja...«) ali i odustajnjem (»Ja lebdim i plešem / to je jedino što mogu«). Bijeli duh pojavljuje se i nestaje različito na četiri platna, a njegova je okolina — smrt: postava muzeja koju čine nizovi lubanja, kosturi, deformirana tijelešca u formalinu, sve uredno obilježeno i postavljeno u (Fabreu strašnu ili divnu?) moćnom redu.

U filozofskim i životnim dilemama Marlowljeva Fausta javljaju se i međusobno nadmudruju Anđeo i Vrag, dobra i loša strana istog bića, inače česti likovi srednjovjekovnih prikazanja. Fabre i inače sklon srednjovjekovnoj motivici (oklopi i ratnici ljepote, plesno ludilo, danse macabre) taj uzorak promišljenim konceptom vrlo čiste strukture i suvremenom tehnologijom pretvara u čaroliju novog kazališta. Njegov je Faust u međuprostoru, u kojem se isprepleću virtualno, metaforično i konkretno (stanje između života i smrti, odnos živa i snimljena tijela, crnog i bijelog anđela), a u kojemu je, tjelesno, stisnuta publika, kao svjedok razgovora i igre, odnosno intervjua Vražjeg, privlačnog, animalnog, tako prekrasno živa i moćna dijela bića s onim Anđeoskim, fluidnim, mudrim i umornim, neshvaćenim i ostarjelim, koje još jedino želi plesati i lebdjeti.

Tik pred nama impulsi struje prenapetim, gipkim tijelom koje poprima različite animalne oblike: krila orla, kandže lava, rep škorpiona... Ivana Jozić napeta i izazovna, sjajnooka, savršena tijela i artikulacije i kontrole svakog pokreta i najmanjega mišića, u stalnoj mijeni oblika, isijava, zavodi, ismijava, izaziva. Ona sve nadzire, komunicirajući istovremeno s duhom koji se pojavljuje i nestaje na različitim stranama, i sa živima koji se meškolje po podu svuda oko nje osjećajući bolne kosti. Ona je medij putem kojega cijela konstrukcija funkcionira i dobiva smisao.

Anđeo smrti djelo je koje bi se dugo moglo promišljati jer svaki zapaženi novi sloj kao da otvara neki drugi. Meni osobno to je konačno prihvatljiv Fabre: manje šokantan i spektakularan, a više poetičan i intiman, ono što ples mora biti / vitalnost bez brutalnosti.

Maja Đurinović