NOVE PJESME

NOVE PJESME

Mozartov izdisaj

Baš kao nekoć Abraham, u žurbi

da ispuni nalog Gospodnji

– jer odviše je bio vjeran, pa mu

anđeo zaustavi ubilačku ruku –

baš kao dakle nekoć Abraham

I Wolfgang je poslušao glasnika

– sve ako mi je ovaj, siv, prešutio

grub glas iz tame koji ga je poslao –

te je spremno preuzeo na se

nalog, dovršen svoj put.

Slatko su spavala oba sinčića, daleko,

drugi tek rođen. I zamukao je

prapljesak iz Praga, i pentaton dahnut

iz čarobne frule, da:

Quid sum miser tunc dicturus?

Pa ga je šutnja sve to više

obvijala kao svilen plašt.

I sjajan bodež Višnjeg svjetla

rinuo je sebi

posred bivšeg srca.

Lacrimosa dies illa

bilo je zadnje što je na crtovlju

sitnim crnim prašnim kuglicama

u vrućici zadnjeg daha

vjeran, zapisao.

Svjetlucanje, Veli rat i krijesnice

Je li to svjetlo, ili su to bljesci?

Svjetionik kojemu je kružni zaslon

uvijek otvoren

ili te smaragdne krijesnice

razasute diljem pustinje.

Ondje, u daljini, Veli Rat,

utočište brodolomcima.

Ovdje, sitno blistanje

zemnih bića lipanjskih.

Reska svitlost nad pučinom

znak je Višnjeg ozarenja.

Baršunasto svjetlucanje

znamen rahla ushita.

No pitanje s vrha

ostaje ma zanavijek

u nasljeđe zemnicima:

oni uvijek vele »to« i »tu«.

Niti je tu svjetlo, niti su to bljesci.

Ali onda gdje su, ali onda što su?

Molat, 13. kolovoza 2006.

Povratak prirodi, danas

Samo je velika Narav to podobna ispravno reći:

Ocean, rijeka, planina, i svjetlila nebeska, sjajna,

Koja u skladu sa Tvorcem po njegovu kreću se redu.

A tebi, što ostaje?, bolni urlikavče svijeta,

Kad su ti pretci, i bližnji, i jamačno buduća djeca

sve izneredili, rasuli, smrskali, poprskali

blatom i krvlju, i plastičnim smećem, i smetljivim

riječima, vonjavim plinom, pa užgali benzinom,

zapalili dvorce, premrežili projektilima, zgazili voljom,

označiteljskom smrskali praksom.

Tu ne možeš reći »ne«, tu je i tvoje poslanje,

Ali si odviše brzo popustio razornoj moći,

A njezin se iskonski vladar već davno tu cinično smije,

Baš kao onda kad crn se, ma premili pesek,

uvalio Faustu dičnom.

Vrati se, vrati svom moru, i mjesecu, zvijezdama žutim,

I zgodama, sretnim i nujnim, i Pisanoj Riječi se vrati,

Možda ćeš jednom uminuti spašen na plavetnom žalu.

Velika Gospa

Uzašla je na nebo, a njezin prah

iz kojega sam i ja potekao

– i u koji ću se vratiti –

sad počiva u dubokoj sjeni

obiteljske grobnice.

Uokolo šesne bijele kapelice

izgrađene brižno zdušnim zakladama

pomoraca, pjesnika, i drugih putnika

po bijelome i suro tamnom svijetu

prošlih stoljeća.

I kao što je majka Kristova

nakon Golgote i čudna uskrsnuća

pošla, krišom, progonjena, u bezvjerni Efez,

okupivši prve koji su tu progledali

za usrdnih molitava

Tako je i ona, vjerna sljedbenica Mira

na secesijskoj terasi a za pustih večeri

svima okupljenima kazivala

kako nakon crnih ljudskih muka

nadolazi, samo sobom, svijetlo uzdignuće.

Uzašla je na nebo, i sada vedra

domahuje svom sinu koji drhti

od silne jeze uskovitlana opstanka,

domahuje bližnjima, sretna Mater Dolorosa,

zaštitnica nebeska.

Na osmi svibnja, 2006.