Mogu li gradovi promijeniti sliku svijeta?

Mogu li gradovi promijeniti sliku svijeta?

Ovogodišnji Bijenale, iako u realizaciji znatno slabiji od prijašnjih, hrabro je otvorio temu globalne urbanizacije. No, s druge je strane pokazao neke boljke. Na prvome mjestu zastarjelost koncepta bijenalnih događanja u nacionalnim paviljonima na Giardinima te se postavlja pitanje: treba li uopće Hrvatskoj preskupi nacionalni paviljon ili poseban izložbeni prostor, osobito ako će biti udaljen od središnjih bijenalnih događanja?

Glavno pitanje postavljeno na ovogodišnjem 10. venecijanskom bijenalu arhitekture glasi: mogu li gradovi promijeniti sliku svijeta? Pitanje je to koje je postavio direktor Bijenala, londonski arhitekt i predavač na London School of Economics (LSE) Richard Burdett. Iako naoko dramatično, postavljeno pitanje odražava stvarnu sliku svijeta u kojoj danas gotovo polovica svjetske populacije živi u gradovima, a prema predviđanjima stručnjaka UN–a taj će se broj do 2050. povećati do tri četvrtine. Gradovi su danas glavni nositelji razvoja i promjena praćenih globalnim kretanjem kapitala. No s druge strane globalna je urbanizacija izazvala niz negativnih trendova. Na prvome mjestu riječ je o problemima socijalne naravi uzrokovanima velikim migracijama mahom siromašna stanovništva iz ruralnih u urbane sredine, a što će neizbježno izazvati mnogobrojne kulturne, ali i prostornooblikovne sukobe. Naime, mnogi od velikih gradova infrastrukturno nisu pratili stalni porast broja stanovnika, te je njihovo prebrzo i mahom neplansko naseljavanje donijelo niz neželjenih rezultata. Tipičnu vizuru takva grada danas čine bogate poslovne, rezidencijalne i stambene zone visokokvalitetne, kvalitetne i solidne izgradnje s jedne strane te neugledne sirotinjske gradske četvrti s druge. Zabrinut konačnim učincima globalne urbanizacije i razvoja suvremenog društva, ovogodišnji Bijenale, naslovljen Gradovi, arhitektura i društvo, prvi je što problematizira ključna pitanja razvoja današnjih gradova: od migracija i rasta do mobilnosti i održivog razvoja, istražujući ulogu arhitekta i arhitekture u građenju demokratskog i održivog urbanog okoliša, u donošenju strateških odluka za razvoj gradova te njihov odnos s političkim vlastima i socijalnom povezanošću. Iako je problem razvoja gradova globalne naravi, rješenja moraju biti, ističe se, lokalna. No, kako rješavati nastale probleme, možemo naučiti jedino polazeći od već postojećih primjera. Na osnovi te pretpostavke analizirano je šesnaest svjetskih metropola, u kojima živi više od polovice današnjega svjetskog stanovništva, od najnapučenijeg Tokija (35.197.000 st.), preko Mexico Cityja (19.411.000 st.), New Yorka (18.718.000 st.), Sao Paula (18.333.000 st.), Bombaya ( 18.196.000 st.), Šangaja (14.503.000 st.) i Kaira (11.128.000 st.), do nekoliko manjih primjerice Istanbula (9.712.000 st.), Londona (8.505.000 st.), Barcelone (4.795.000 st.) i Berlina (3.389.000 st.).

U tom slijedu može se zaključiti da Hrvatska prema statističkim podacima popisa stanovništva iz 2001. ima nešto manje stanovnika (4.437.460 st.) od, primjerice, Barcelone, dok je grad Zagreb brojem stanovnika (779.145 st.) veličine njujorške ili londonske četvrti. Bitno je istaknuti da, usprkos nevelikosti, hrvatsku metropolu neće zaobići problem globalne urbanizacije. Nagao porast stanovništva, posttranzicijski ulazak globalnoga kapitala, intenzivna izgradnja poslovnih korporacijskih objekata, urbani kaos i sve veći nerazmjer između poslovnih i rezidencijalnih dijelova grada i predgrađa samo su neka od obilježja hrvatske metropole s početka 21. stoljeća. No, nažalost, iako je riječ o klasičnom primjeru globalne urbanizacije, među svjetskim metropolama predstavljenim na ovogodišnjem Bijenalu nema grada Zagreba, što je vrlo ozbiljan organizacijski propust. Iako je propuštena strateška prilika da se na važnom međunarodnom događanju pristupi prezentaciji i promišljanju razvojnih smjernica hrvatske metropole, ovogodišnje predstavljanje Hrvatske, kao i prijašnjih godina, uobičajeno je kvalitetno i zapaženo među posjetiteljima. Na poziv ovogodišnjeg hrvatskog povjerenika Andrije Rusana Hrvatsku predstavljaju riječki arhitekti Saša Randić i Idis Turato. U sklopu Talijanskoga paviljona na Giardinima Randić i Turato predstavili su se vrlo zanimljivim projektom naslovljenim Između sustava – projekt o hrvatskoj obali, globalnim procesima i kako živjeti s njima. Na primjeru triju jadranskih gradova Rijeke, Splita i Dubrovnika, autori izložbe prikazuju »procese koji su doveli do recentnih prostornih, ekonomskih i društvenih promjena u ovim gradovima ističući uvjete političke nestabilnosti karakteristične za povijest cijele regije koji su proizveli posebno stanje ‘između’, s distanciranim i pomalo ironičnim odnosom prema sustavu.« Prezentaciji tih procesa Randić i Turato pristupili su višeslojno. S jedne strane, atraktivnom instalacijom koju čine naizmjenične videoreprodukcije prepoznatljivih vizura i situacija Rijeke, Splita i Dubrovnika autora Radoslava Jovanova Gonza uz impresivnu glazbenu podlogu Damira Martinovića Mrleta (Let 3), u koju nas uvodi simpatičan robot, nastojala se dočarati prepoznatljiva atmosfera i temperament tih triju gradova. Drugu razinu prezentacije čini tiskana publikacija u kojoj je prikazan povijesni razvoj obalnoga prostora u kontekstu društvenih, ekonomskih i političkih procesa te prikaz trenutnih procesa u prostorima tih triju gradova i uz njih, s naglaskom na procese pretvorbe prostora u tržišno dobro.

Iako će 10. venecijanski bijenale problematski propitivati bitnu temu globalne urbanizacije, čije će konačne smjernice u pozitivnom ili pak negativnom smjeru određivati dalji tijek razvoja gradova, a time i kvalitetu života u njima, analizirajući događanje u cjelini može se zaključiti da je ovogodišnji Bijenale znatno slabiji od prijašnjih. Jedan od razloga je, dakako, i taj što je urbanističke teme znatno teže prezentirati javnosti od klasičnih arhitektonskih, ali i stoga što se velik dio radova zasniva na kolažnim prikazima i dosjetkama koje više sliče nešto dorađenijim studentskim radovima proteklih desetljeća. Najslabiji dojam Bijenala ostavili su nacionalni paviljoni u Giardinima di Castello. Od mahom amorfne mase nezanimljivih prezentacija kvalitetom jedino odudaraju nacionalne selekcije Japana, Kine, Koreje, Španjolske i Švicarske te bečkoga Museums Quartiera, čiji će maskirani MQ–Man u vrtovima Giardina izvesti duhovit diverzantski happening Culture for Everyone.

Mnogo zanimljiviji program udomljavaju Corderie dell Arsenalle. Ondje je Richard Burdett postavio svoju središnju temu Gradovi, arhitektura i društvo. Uz nju u Arsenalima je postavljeno i nekoliko pratećih izložbi. Na prvome mjestu treba istaknuti izložbu Metro–Polis koja na svjež način propituje mogućnosti željezničkog prometa na prostoru Napulja i Campanije. U okviru toga programa svjetske arhitektonske zvijezde poput Alvara Size, Karima Rashida, Massimiliana Fuksasa, Dominiquea Peraulta, Richarda Rogersa, Petera Eisenmana i Zahe Hadid izradili su projekte lokalnih napuljskih željezničkih postaja. Riječ je o zasigurno najkvalitetnijem segmentu Bijenala koji pobuđuje sjećanja na bijenalna događanja od prije dvije godine. Vrsnoćom se izdvajaju i izložbe Cittá di Pierta autora Claudija d’ Amata i Citá–Porto autora Rinija Bruttomessa, te izložba projekata idealnoga grada Veme u blizini Verone, u čijem je kreiranju sudjelovalo dvadesetak talijanskih arhitektonskih skupina. No, najzapaženiji nastup u prostorima Arsenala imat će Kinezi, koji su zasigurno jedno od najugodnijih iznenađenja Bijenala. Svakako treba zapamtiti imena dvojice kineskih arhitekata — Wang Shua i Mi Qiua. Wang Shu u suradnji s umjetnikom Xu Jiangom izvest će na jednom od travnjaka Arsenala sjajnu instalaciju od glinenih crepova naslovljenu Tiles Garden, dok će na posve suprotnom dijelu Arsenala Mi Qiu izvesti ne manje čudesan projekt naslovljen Manifesto of Architecture, čijom višeslojnom prostornom kompozicijom dominira skulptura Meditatora.

Zlatni lav Bijenala za životno djelo ove je godine dodijeljen glasovitom britanskom arhitektu Richardu Rogersu čiji će pariški Centar Georges Pompidou (suradnja s Renzom Pianom, 1971/7) imati znatna utjecaja na tijek suvremene arhitekture.

Ovogodišnji, 10. venecijanski bijenale arhitekture, iako u realizaciji znatno slabiji od prijašnjih, hrabro je otvorio temu globalne urbanizacije. No, s druge je strane pokazao neke boljke. Na prvome mjestu zastarjelost koncepta bijenalnih događanja u nacionalnim paviljonima na Giardinima, čiji su šaroliki i kvalitativno neujednačeni postavi u znatnoj disharmoniji sa središnjom temom, koju pratimo u pomno promišljenu, logičnom i tehnički odličnu postavu Arsenala. Riječju, dok Giardini odražavaju anakroni duh salonskih događanja prošlih vremena, prostori Arsenala pokazali su se koncepcijski i tehnički mnogo primjerenijim za suvremene pristupe. U tom slijedu postavlja se pitanje: treba li uopće Hrvatskoj preskupi nacionalni paviljon ili poseban izložbeni prostor, osobito ako će biti udaljen od središnjih bijenalnih događanja?

Krešimir Galović