Knjiga za radni stol

Knjiga za radni stol

Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, 2006.

Kada se prije dvanaest godina u hrvatskoj javnosti pojavila knjiga Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja (Mala knjižnica Matice hrvatske, urednica Jelena Hekman), hrvatska filologija i medievistika pratile su je s velikim očekivanjem, pogotovu s obzirom na visoke autorove dosege prethodne Hrvatske srednjovjekovne književnosti (1975), odnosno s obzirom na njegovu poznatu spremnost na svježe metodološke izazove. Za razliku od Srednjovjekovne književnosti (koja je uspostavljala nove estetske parametre u našoj književnoj historiografiji), ta se knjižica ponajprije bavila kulturološkom širinom i pozadinom sveukupnoga pismovnog stvaralaštva, s osobitim obzirom na raznolikost jezične i pismovne realizacije. Trojnost pisma (latiničko, glagoljičko i ćiriličko) i jezika (latinski, staroslavenski, hrvatski) odredila je našu kulturu kao izrazito receptivnu, ali stoga ne i manje kreativnu, na razmeđu dviju velikih civilizacija, dviju Europa. Hercigonja ističe kako je periferni položaj, s obzirom na njih obje, hrvatska kultura (iskazujući se u srednjem vijeku izrazitije upravo pismovnom dimenzijom), pretočila u posebnu, vlastitu, autohtonu vrijednost, namirujući potrebe svih kulturnih sfera (liturgika, beletristika, pravo, svakodnevna prepiska...). Nije to više pristup (itekako prepoznatljiv i u nekih suvremenih književih historiografa) koji bizantski sloj motri kao nekakav rukavac, gotovo zastranu, u formiranju hrvatskoga kulturnog identiteta, nego mu kroz prizmu njegovih ostvaraja (staroslavenskog jezika, glagoljice i ćirilice) nedvosmisleno pridaje doličan status, upozoravajući na njegova prožimanja sa zapadnim obrascima, gradeći novovjekovnu kulturu dominantno zapadnoeuropskoga profila (s ugrađenim uspomenama na izvorišta s drugog europskog pola, prepoznatljiva sve do danas). Kao dominantan kriterij u širini Hercigonjina zahvata iskazuje se — prostor, a ne etnikum: njega zanima kultura međusobnoga prožimanja, nadograđivanja, razmjene vrijednosti, sve u svrhu postupna formiranja posebnoga kulturnog identiteta. Jedna od suvremenih dimenzija knjige, koju možemo iščitati, jest i uputa do koje mjere takav model kulturološkog ustroja pomaže i razumijevanju suvremene hrvatske kulture. Umjesto monolitnoga, jednodimenzionalnog, nudi se vrijednost slojevitosti i razvedenosti. Ono što se još prije koje desetljeće moglo smatrati nedostatkom procesa što integriraju, sada se pokazuje da to i ne mora biti. Da bi se razumjela takva složenost, valjalo je tu koncepciju vrlo iscrpno dokumentirati i prikladno interpretirati. Hercigonjino povjerenje u jedinstvo nacionalne filologije ne počiva na naprezanju u pronalaženju integrativnih veza svagdje gdje je to iole moguće, nego u samu povjerenju u ustroj vlastite filologije, u uvjerenosti u kulturnu vlastitost prostora koji je nužno stoljećima komunicirao i formirao vlastitu, jedinstvenu povijest. Zato njegov pristup i nije polemičan, nego gotovo samorazumljiv, zapravo — jedino razumljiv. Sve su to standardi kojima je Hercigonja pod sam kraj 20. stoljeća osvijetlio obraz hrvatske filologije, a novo izdanje još utvrđuje. U vrijeme kada se, s jedne strane, naziv glagoljaši u žutoj štampi susretao, s jasnom uvredljivom namjerom, za označavanje primitivnih ognjištara okrenutih isključivo nemuštoj prošlosti, odnosno onih intelektualaca koji nisu bili kadri odgovoriti na izazove trenutka (odakle zacijelo slijedi i zapaženo ignoriranje povijesnojezičnih i povijesnoknjiževnih tema u našim časopisima iole širega kulturnog spektra), i kada su — s druge strane — hrvatski paleoslavisti, pa i kroatisti, suzili svoje interese gotovo na mikrosegmente (nerijetko gubeći naslijeđene vrline temeljitosti i intenziteta istraživanja), takvo Hercigonjino ustrojavanje nacionalne filološke koncepcije, izvorno u području srednjovjekovlja, gotovo da je steklo programatski karakter. Tijekom dvanaest godina koje dijele prvo i drugo izdanje, jedno iz 20, a drugo iz 21. stoljeća, ono se dokraja potvrdilo, prateći izdvajanje kroatistike iz nekad u slavističkim krugovima gotovo isključivo razmatrane serbokroatistike, kojoj je pak kao izgovor za isključiv izbor uokvirenoga pogleda u motrenju nekoliko južnoslavenskih kultura služio jedan jezik. Uključujući u svoj pregled i književnotipološka i stilistička i jezikoslovna i paleografska razmatranja (katkad i u natuknicama, no uvijek s posve temeljitim navođenjem literature), vodeći računa o povijesnim okolnostima u kojima se djela ostvaruju, autor je uspio sabiti pravi vademekum hrvatske srednjovjekovne pismovne kulture, koju ne čine samo ostvaraji visokih estetskih dosega, nego sveukupnost složenih i prepletenih jezičnih i pismovnih vještina. Iznimna iscrpnost i pouzdanost u nabrajanju djela i njihovih referencija podebljava važnost knjige (ovaj put u biblioteci Theoria / novi niz, također urednice Jelene Hekman), koja će, nedvojbeno, biti na radnim stolovima svih jezičnih i književnih historiografa-kroatista. Dakle izbor tvrdog uveza od posve je praktične važnosti. Raskupusano prvo izdanje napokon možemo spremiti u svoju sentimentalnu arhivu odabranih knjiga koje su nas formirale, a drugom zaželjeti sličnu, ali sporiju sudbinu, u bibliotekama i starijih i novih generacija hrvatskih filologa.

Mateo Žagar