Kazališni švedski stol

Kazališni švedski stol

Izbornik festivala Branko Sušac odlučio se za program doista šaren u svakom pogledu — počev od žanrovske raznorodnosti, preko znatnih razlika u kvaliteti pojedinih predstava, pa sve do tematskih širina

U namjeri ugovaranja sastanka između Vatre i Vode, u nakani kidanja elementarnih granica između tih dviju vidljivih sila, glumci njemačkoga teatra The Arson Art Assc spektakularnim su performansom Vatreni tuš i instalacijom 23. RD Pakao posve zaokupili osjećaje i osjetila publike koja je prepunila dvorište bivše Vojarne Karlo Rojc u Puli. Izvedbu njemačkoga The Arson Art Assc stručni žiri Međunarodnoga kazališnog festivala PUF nagradio je uglednim Oblakom, priznanjem kojim se označava scensko promišljanje što cjelovitošću i zaokruženošću ostaje središnjim ukrasom Kazališnog neba PUF–a. Kazališno nebo PUF–a, kako se naziva sustav nagrada festivala, u dvanaestom izdanju festivala ukrasili su još Vili Matula i njegova Točka te libijski glumac Ahmad El Essawi, podijelivši Kaplju, nagradu za pojedinačno umjetničko ostvarenje. Nagradu Vjetar dobio je koprodukcijski projekt nizozemskih i hrvatskih umjetnika — predstava Anno Domini 2006. — Hotel s pet zvjezdica. Prošetavši publiku od dvorišta Karla Rojca do Uljanika, od ideje da je možda u ovoj priči i moglo biti govora o pet zvjezdica, ali riječ je ipak o jednoj jedinoj, o potrebi da krug nađe svoju svrhu, te da se sljube nizozemski Silo teatar i pulsko Kazalište dr. Inat — ovogodišnji projekt Anno Domini 2006, jedinstven kazališni projekt koji igra samo jednom, a recenzira proteklu godinu, uistinu nije progovorio o optimizmu i nadi. Nagrađen Vjetrom, Anno Domini 2006. potvrdio se kao scensko ostvarenje što istraživačkim dosegom naslućuje promjenu i donosi svježinu tom međunarodnom festivalu kazališnih alternativaca. U pet PUF–ovih festivalskih dana pred pulskom su publikom nastupale kazališne družine, videoumjetnici, performeri i plesači iz Slovenije, Srbije, Nizozemske, Norveške, Poljske, Češke, Libije, Njemačke, Izraela i Hrvatske, izvevši petnaest programa na različitim gradskim lokacijama.

Izbornik festivala Branko Sušac odlučio se za program doista šaren u svakom pogledu — počev od žanrovske raznorodnosti, preko znatnih razlika u kvaliteti pojedinih predstava, pa sve do tematskih širina kojima kao da je htio pred publiku prostrijeti kazališni švedski stol. U takvu raznobojnom festivalskom duhu bilo je prostora za apokaliptične i postapokaliptične ideje Phantomysterie Teatra novoga fronta; bilo je neobičnih sinteza nihilizma i oniričkoga u libijskoj Smrti nebitnoga čovjeka, kao i kod poljskoga Teatra Cinema u predstavi Sanjao sam; potom, energetski ispražnjenih, slabijih predstava inače uglednih kazališnih znanaca PUF–ove publike, a riječ je o nizozemskome Silo teatru i slabom performansu Kros & Cris, potom o Vilovanju Damira Bartola Indoša; sve do ekstremnoga performansa Kate Pendry, koja je ove godine u jednoj sobi hotela Rivijera nekoliko sati puštala svoju krv, probadajući se sa šesnaest udica kako bi dramatizirala važnost svoje boli i boli posljednjih trenutaka Marilyn Monroe u performansu Peepshow Merilyn (Gospoda preferiraju mrtve plavuše).

I, kako se uvriježilo da uz svaki bolji festival ide i pokoja pikanterija — treba ispuniti kroničarsku dužnost i zapisati kako se ovogodišnji plakat PUF–a krao na svakome koraku, organizatori su ujutro postavljali nove, a oni su noću nestajali. A na plakatu — žućkasta tonirana fotografija nasmiješenoga Josipa Broza Tita koji se čučeći igra s mladunčetom leoparda. Ispod njih piše: »Narod koji ima ovakav teatar ne treba brinuti za svoju budućnost.«

Dubravka Lampalov