Kako stvoriti arhitekta?

»Čovjek i prostor«, mjesečnik Udruženja hrvatskih arhitekata, gl. ur. Krunoslav Ivanišin, br. 05 – 06, 2006. (624 – 625), god. LIII/2006.

Najsvježiji »Čovjek i prostor« nema mjerila najavljena u prethodnom dvobroju. On se, naime, bavi problemom obrazovanja u ovom našem zamršenom trenutku suočenom s izazovima globalizacije, raznih tranzicija i mijena, Bolonjskom deklaracijom... Jasno, riječ je o obrazovanju arhitekata s naglaskom na izmjeni koncepcije u skladu s pojavom kulturoloških znanosti, čiji je predmet istraživanja cjelokupno područje ljudskih djelatnosti (Žarko Paić: Vizualna konstrukcija kulture za interdisciplinarni pristup suvremenom dizajnu mode) te omekšavanjem granice između obrazovanja i profesije, potrebom prepoznavanja i praktičnog priznavanja činjenice da je znanje proces, a ne statično i samodostatno stanje svijesti, izmijenjenim položajem studenta i prožimanja (cross-over) raznih disciplina i područja ljudske djelatnosti (Tonči Žarnić: Okvir arhitektonske naobrazbe). O reformi studija na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu s Bojanom Baletićem razgovara Ivana Liović, a časopis se bavi i temama, u sadašnjem trenutku već ultrapopularnih, a, valjda, i potrebnih poslijediplomskih studija (Roman Šilje: IC — NET NET / Intelligent coast poslijediplomski studij; Dinka Pavelić: Edukacijska utopija) te iznosi prijedlog Berlage Instituta za osnivanje arhitektonske akademije u Splitu, tumačeći njezin jezgrovit idealni nacrt i razliku između pojmova akademije i fakulteta (Vedran Mimica: Nova škola arhitekture u Splitu). Posebno ističem tekstove Aleša Vodopivca: Obrazovanje arhitekata u vremenu globalizacije te, ponovno, Alana Kostrenčića: Život u vrijeme ratnih sprava. Obama je tekstovima zajedničko oštro i, na činjenicama i zbilji, utemeljeno kritično stajalište prema sadašnjem trenutku, u kojem je puno previše toga šminkeraj i površnost. Sve više riječ je o »modnim trendovima i arhitektonskim zvijezdama negoli stvarnim problemima« (Aleš Vodopivec) te o primatu »glazbe i pop-kulture kao ideograma moći« (Alan Kostrenčić). Autori upozoravaju na civilizacijski sudbonosna pitanja prostornog identiteta i arhitekture kao autobiografije, važnosti afirmacije kulturne raznolikosti svijeta nasuprot uniformnoj ekonomskoj logici multinacionalnih kompanija u stilu Big Brother. U tom svjetlu lokalno, rubno i periferno poprimaju spasonosnu ulogu. Obrazovanje treba stvoriti radnu atmosferu u kojoj proces učenja ujedno postaje i način življenja, a zbog hiperinflacije informacija povećana je potreba za ovladavanjem vještinom pametne selektivnosti.

Nova koncepcija »Čovjeka i prostora« ugodno je iznenađenje i osvježenje među arhitektonskim časopisima u Hrvatskoj. Umjesto pukog nabrajanja i predstavljanja raznih projekata i realizacija (koji su potrebni i dobrodošli u pravoj mjeri, ali nije dobro kada postanu recept za sve publikacije redom), časopis se profilira problemskim pristupom zadanoj temi dvobroja u rasponu od čisto praktičnih rješenja i činjenica do njezinih kulturoloških i filozofskih implikacija. Čini mi se da će svojim novim osobnim pečatom, koji obilježuje ozbiljan znalački pristup, uz zdravu dozu kritičnosti i humora, uspjeti izbjeći mrsko ozračje isprazne mondenosti »glossy stranica naših arhitektonskih časopisa i modno osviještenih domena naših arhitektonskih škola« (Aleš Vodopivec).

Ivana Rončević