JEZIK DRUGE PATNJE

JEZIK DRUGE PATNJE

Petar Opačić, Izostavljeno vrijeme, DHK, Zagreb, 2005.

Nevelika zbirka od pedesetak pjesama jedanaesta je u stvaralačkom opusu pjesnika, prevodioca i urednika splitskih »Mogućnosti« Petra Opačića. Iako je Opačić ponajprije pjesnik, valja istaknuti njegove prevodilačke domete: Sabrane drame T.S. Eliota (s Lukom Paljetkom, 2005), Stars & Stripes (antologija američke postmodernističke poezije, 2002), Suvremena američka kratka priča (antologija, 2002), Robert Creeley: Hello; dnevnik (zbirka poezije, 2001), Jack Spicer: Sveti gral (izabrane pjesme, 2004).

Možda upravo stoga što se posvetio zahtjevnom prevodilačkom radu, Petar Opačić ima gotovo strog odnos prema riječima, birajući baš one, što će nedvojbeno izraziti njegove skrivene osjećaje, nadasve zdvojne, pune upita i sumnji pa i poeziju dovode pod znak pitanja: pjesništvo kao nužnost za »jedan način bijega, ili postojanja« (Pjesništvo). Dok poput kipara kleše poetske sintagme lišene ukrasa, pod njegovim pjesničkim dlijetom pomalja se izbrušena riječ koja pogađa srž problema, osim kad njezina zatvorenost u tkivu stroge skulptorske forme ne propušta dovoljno svjetla te zbog toga gubi jasnoću vizura. Osjetivši tu zamku pjesnik se utječe ironijsko-satiričnom iskazu koji njegovoj pjesničkoj riječi daju životniju konotaciju, a dileme su zemaljski čvrste i neizbježne: »Da toliko pristajanja / na kompromis / nađe u sebi pristan / od bijega / pribježište, / pretvorit će te / u porugu i ništa više« (Uoči sezone).

Odlučivši se za strogost i ogoljelost riječi, »pjesnik mora«, prema Opačiću, »prije svega, jesti / vlastite riječi«. Jedući tako vlastite riječi, pjesnik jede vlastito srce i to onda postaje circulus viciosus, začarani krug pjesnika i pjesme, vječnoga antagonizma u kojem se, ne baš pod svaku cijenu, moraju tražiti neka nova ishodišta, zakulisne paradigme što će pjesnika dovesti do kulminacije i rasapa riječi. Zato se pjesnikova zdvojna potraga za riječima i smislom riječi utječe »neiscrpnoj dobroti starih majstora«, jer oni znaju za snagu i iskušenja riječi, oni se snalaze u labirintima riječi i znaju njihove Tajne. Pjesnik je svjestan nesigurne i neobranjene čovjekove psihe u vrtlogu potrošačkoga, globalističkog bivstvovanja, gdje su oduhovljenost, humanizam i ljudska solidarnost podvrgnuti kultu promidžbe i gdje »možda sva mudrost ne vrijedi ništa«. Zato pjesnik traži utočište u starim majstorima, jer oni su znali »razumjeti jezik druge patnje« (Stari majstori). Ako pjesnik suvremenu poeziju doživljuje kao znanost koja u obliku stihovane proze progovara razumski, lišena imaginacijske igre, onda je zbirka Izostavljeno vrijeme stihovani esej ili esej u ritmiziranoj prozi, riječju: kritičko-poetski ogled koji izaziva, a ne donosi rješenja za budućnost.

Ljerka Car Matutinović