GLOBALIST, ALI NE IDEOLOGIJOM

GLOBALIST, ALI NE IDEOLOGIJOM

Umberto Eco, Otprilike isto. Iskustva prevođenja, prev. Nino Raspudić, Algoritam, Zagreb, 2006.

Talijanski medievalist, semiotičar, publicist, estetičar, književni teoretik, romanopisac ili, naprosto i najtočnije, pisac Umberto Eco možda je najkompetentnija europska osoba u pitanjima traduktologije. Sveučilišni nastavnik, suradnik više novina i kulturnih revija, urednik, televizijski autor, ali i praktičar književničkoga zanata, ujedno je i višestruko atipičan za kulturu u kojoj uglavnom djeluje i živi. Za razliku od prosječna talijanskog intelektualca, u načelu neshvatljivo nesklona svladavanju stranih jezika, Eco je poliglot te se suvereno kreće nizom idioma, toliko da bi u pogledu njegove osobe bilo netočno označiti ih uobičajenom sintagmom strani jezik. Također, za razliku od prosječno etnocentrična intelektualca iz romanskih kultura (barem onih najvećih — talijanske i francuske), Eco je u pravom i pozitivnom smislu te riječi globalistički intelektualac, što ne znači da je ujedno i ideologijom globalist. On je duhovni vagabund, Europljanin ne tek zato jer je Talijan, ali zato Talijan jer je Europljanin. Otvorenost u pripadnosti, neisključivost u identitetu, tolerantnost utemeljena na kompromisu kao intelektualnom stavu, a ne kompromiserstvu kao oružju slabih — sve te osobine na neki se način sažimlju u njegovim intelektualnim i stručnim izborima, od kojih je bavljenje srednjovjekovljem kao posljednjim organski paneuropskim razdobljem svakako izbor s mnogo razloga.

Osim navedenoga, Eco je prošao i put neuobičajen za europskog ili barem srednjoeuropskog znanstvenika, započevši kao televizijski autor i novinski kolumnist. Tek potom dolazi akademska karijera, u kojoj je, iako nekonvencionalan, postigao sjajne uspjehe. Govori se da je, usprkos bavljenju mnogim stvarima, ostao duboko odgovoran spram predavačkoga zvanja, nikada ne propuštajući sveučilišne obveze. Da, bavljenje mnogim stvarima, što bi mu u očima hrvatske službadije jamačno priskrbilo etiketu onoga koji se bavi svim i svačim, karakteristika je toga ljepoduha. I ona je povezana s finom strukturom velikoga uma u kojem je kretanje raznim jezicima prirodno stanje. Jer, sposobnost svladavanja stranoga jezika jest sposobnost proniknuća u mentalitet drugoga. Jezik se, doduše, može naštrebati, ali u njega istinski ući može samo onaj tko je kadar napustiti uske okvire malomještanskoga sebstva.

Pozvanije osobe da progovori o prevodilaštvu, prevođenju i problemima koji iz njih proistječu teško bi se našlo. Teško bi se, uostalom, našlo i uma u kojem je tako skladno spleten aticizam i azijanizam. S jedne strane škola, sustav, čvrsta, stabilna i postojana misao, a s druge ona tipično maniristička napetost, prožeta polilingvalnošću i potrebom za drugim, satkale su duhovnu strukturu vjerojatno nemoguću i u jednom drugom vremenu osim našega. Klasicist u svom manirizmu, manirist u vlastitoj klasičnosti, ali u svakome odabiru iskren i pošten, Eco nije baštinio samo doba nemira i nenaslutivih ostvaraja. Taj Pijemontez nasljednik je i specifična zemljopisa zavičaja raspolućena i istodobno izmirena različitim temperamentima dvaju susjednih romanskih plemena. Umjerenost, skladnost, averzija spram retorike (ovdje — isprazne rječitosti), to su koordinate u kojima on, expressis verbis, vidi sebe sama. Azijanizam nikada ne bi prihvatio kao dio jastva. Ipak, u spomenutoj mnogostrukosti interesa, u opsesivnoj radoznalosti duha, a simptomski ponajviše razigranom višejezičnošću, on je i manirist. Iznimna asimilacijska sposobnost, ali i svijest o vlastitoj duhovnoj širini, možda bi ipak prepoznali i manirizam. Jer manirist je uvijek intelektualac. U napetim, burnim, post-vremenima, vrijedi i obratno: intelektualac je ujedno manirist.

Govoreći o Ecu, govorili smo i o njegovoj knjizi, čiji sâm naslov i njegov hrvatski prijevod kažu istodobno sve bitno o prevoditeljstvu, tvoreći ujedno mikromodel svih mogućih problema što ih prevođenje nameće. Talijanska sintagma Dire quasi la stessa cosa / Esperienze di traduzione u hrvatskome glasi Otprilike isto / Iskustva prevođenja i barem u prvom dijelu naslova pokazuju kako je talijanski izvornik perifrastičan, za razliku od hrvatskoga, koji zvuči kao zaokružena, čvrsta sintagma. Svako je prevođenje, dakle, nesporazum, koliko i interpretacija. O nesporazumima najefektnije je progovorio Eco u prvome poglavlju knjige, opisujući rezultate poigravanja sustavom automatskoga prevođenja Altavista. Mehaničko prevođenje i njegovi ponekad urnebesno stupidni, pokatkad tek autistični rezultati, najbolji su dokaz da je jezik neodvojiv od prakse, dakle od vlastita uporabnoga konteksta. Artificijelni prevoditeljski sustav, umjetni prevoditelj, postao je u Ecovu djelu junak, pomalo blesav i pomalo komičan, ali i vrlo koristan kao poticaj na razmatranja o naravi jezika, mogućnostima i ograničenjima prevođenja te o biti jezične, a time i svake druge komunikacije. Pritom autor uspijeva znanstvenom preciznošću oblikovati iskaze koji supstancijalno ostaju u granicama prirodnoga jezika. Umjesto metajezika, nudi nam Eco duhovite, lucidne i jednostavne opaske o građi koju bi malotko znao ispričati i stručno i popularno. Teško je, naime, ako ne i gotovo nemoguće, izrijek ugoditi tako da zadovoljava žanrovske naloge eseja i znanstvenoga ogleda istodobno.

Nerijetko posežući za primjerima iz vlastitih romana i njihovim prijevodima na druge jezike, talijanski je pisac obilato iskoristio višestrukost vlastita duhovnoga iskustva, spajajući u sebi ono što bi rijetki intelektualac danas mogao — iskustvo umjetnosti, strogost znanstvenosti i praksu prevoditeljstva. Ujedno, napisao je djelo koje je strukturom istodobno zaokružilo niz znanstvenih i praktičnih traduktoloških problema, ali je po formi ostalo otvorenim. Knjiga, naime, usredotočujući se na pojedine probleme, pruža mogućnost enciklopedijski fragmentirana čitanja, ne priječeći nas da je posve opravdano vidimo kao cjelinu. Traduktolozima neizostavno, intelektualcima toplo preporučljivo štivo.

Antun Pavešković