FUNKCIJA SMIJEHA

FUNKCIJA SMIJEHA

Vjera koja isključuje razum klizi u fundamentalizam, razum pak koji isključuje vjeru u agresivni laicizam, kao u slučaju Europske Unije i njezina Ustava pisana prema francuskom shvaćanju laiciteta. Papa zapravo nije rekao ništa nova. Ponovio se. Što se pak tiče spornoga citata Manuela II, on u svakom slučaju manje optužuje problem nasilja u islamu od nekih sura u Kur’anu koje je papa namjerno izbjegao citirati

Poput sumanuta proljetnog dažda prolila se polemička tinta, a i krv nažalost, nakon papina predavanja na sveučilištu u Regensburgu. Premda se predavanje u biti uopće nije bavilo islamom, nego jednom od središnjih tema Bendikta XVI, odnosom vjere i razuma, jedan autentični citat izvađen iz konteksta pokazao je svu silinu zelotizma kojom naša abramitska braća grizu poput štuka za udice koje nisu ni za kedere. A svih 3700 riječi papina predavanja, tek deset posto (350) govori o islamu, sadržani su, za teologe svih konfesija, u općepoznatoj njegovoj tezi, koju je još kao kardinal bio iznio u predavanju na Sorbonni potkraj devedesetih: vjera koja isključuje razum klizi u fundamentalizam, razum pak koji isključuje vjeru u agresivni laicizam, kao u slučaju Europske Unije i njezina Ustava pisana prema francuskom shvaćanju laiciteta. Papa zapravo nije rekao ništa nova. Ponovio se. Što se pak tiče spornoga citata Manuela II, on u svakom slučaju manje optužuje problem nasilja u islamu od nekih sura u Kur’anu koje je papa namjerno izbjegao citirati. No unatoč oprezu dogodilo se ono što je luciferijanskom Napolenovu ministru policije Josephu Fouchéu, koji bi danas mogao biti glavni urednik mnogih medija kako na Zapadu tako i u islamskom svijetu, uključujući Al Jazeeru, bila glavna strategija: »Dajte mi bilo čiji spis, govorio je, i jamčim vam da ću, izolirajući jednu frazu iz konteksta, i najnevinije djetešce poslati na galge.«

Katolički publicist Vittorio Messori, i sam zatečen poput mnogih, hitrom akcijom Napoleonovih ministara, dao je svoju dijagnozu, koja otvara put vedrijoj interpretaciji dogođenoga, no, po svemu sudeći još dugo aktualnog: »Kršćani moje generacije proveli su velik dio svog života konfrontirajući se s onima koji nisu vjerovali u Boga — s komunistima. Danas pak dolazi vrijeme da se konfrontiraju s onima koji u Boga vjeruju previše — s muslimanima.« Upravo epitet previše, koji Messori pripisuje vjeri dijela razjarene nam braće po praocu Abrahamu, među mnogim zapadnim mudroljupcima, od Kierkegaarda preko Bergsona pa do Bergera, ulazi, među ostalim, u bit smiješnoga. Da, smiješnoga, ne komičnoga jer, kako kaže Bergson, »smijeh izvire iz stvarnog života, a komično iz umjetnosti (komedije)«. Prevelik nos ili uši, previše kreposti ili slabosti, previše riječi, previše pameti (pametnjaković), osobu u tjelesnom ili karakternom smislu čine smiješnom. Uopće, gdje god je izobilje suvišnoga, rađa se hihot, prigušen ili otvoren, kao rekcija mudrosti tijela na ekscese zbilje. U tom smislu smijeh, ne ironija ili sarkazam, Božji je dar dušama kada ih previše zbilje pritisne nametljivom glomaznošću. Kada židovska mudrost kaže kako je »svijet jeka Božjeg smijeha«, onda je i u samu Svevišnjem pri stvaranju postojalo valjda nešto previše kojem se samo nasmijao i tako se rasteretio stvorivši svijet i čovjeka na svoju sliku, da ovu jeku i ljudi nastave u beskraj kao najbolji lijek svakom fundamentalizmu i pretjerivanju.

To da islam sve intenzivnije previše vjeruje u Boga ne treba pobuđivati samo strah (od fundamentalizma), nego i dobrohotni smiješak što privodi razumu, nalik pruženoj ruci. Jedan od savjetnika Benedikta XVI za pitanja dijaloga s islamom, Samir Khalil Samir, islamolog sa Sveučilišta u Beirutu, u mnoštvu eseja koji se bave krizama koje muče islamsku religiju dotaknuo se i jednog lakšeg fenomena, koji pak na zoran način oslikava trenutno stanje te hiperreligije: televizijskih fetvi. U Egiptu naime, gdje stoluje najveće (ne)službeno učiteljsko tijelo islamske ortodoksije, sveučilište Al Ahazar u Kairu, svake novine, radio ili televizija imaju rubriku posvećenu fetvi, koje je svrha utvrditi što je za muslimana dopušteno (halal), a što nedopušteno (haram) činiti. Riječ je o pravom pravcatom biznisu: s jedne je strane puk koji masovno zove, a s druge strane stručnjaci za fetve, religiozni službenici. Svaki poziv ima cijenu i deset puta veću od normalnih poziva. Dio novca ide organizatoru posla religioznog tržišta, a dio muftiji. Narod ne zove samo iz Egipta, nego sa svih strana svijeta, tražeći savjete za ponašanje u svagdašnjem životu. Tako, navodi prof. Khalil, mnogi muslimani, poslovni ljudi koji putuju po Njemačkoj, Americi, Londonu... najčešće pitaju smiju li jesti s nemuslimanom njihovo jelo i piće tijekom poslovnih ručkova. Odgovor koji počesto zavisi od muftijine pravne (ne)upućenosti varira od isključivoga da do ne. No najčešći je odgovor, utemeljen na suri 5,5, da je to dopušteno ukoliko je riječ o ljudima kojima je dano pismo (kršćanski i židovski vjernici), no ako je riječ o ateistu, odgovor je negativan. Najviše pitanja pak odnosi se na ponašanje prema ženama: da li se smije držati za ruke u javnosti, da li muž i žena smiju voditi ljubav pod svjetlom... U Egiptu je tako zabranjeno poljubiti se u javnosti, možete biti uhićeni, a radikalni muftije idu tako daleko da supružnicima zabranjuju pokazivanje gola tijela i u intimnostima. I o svemu tome govori se pred milijunskim gledateljstvom. Od najvećih bisera Khalil izdvaja nekoliko. Pobožni vjernik pita: »Ako moja žena izađe iz kupaonice gola, a u stanu se zatekao neki pas, je li učinila nešto nedopušteno (haram) ili dopušteno (halal)?« Muftija odgovara: »Ovisi o psu. Ako je mužjak, žena je učinila haram«. I eto fetve za nesretnicu, dok je pseto ostalo nespomenuto. Khalil potom prenosi sličnu bizarnost iz jednih novina, fetvu koja se odnosi na djevojčice. »Smije li se moja djevojčica igrati s barbikom?« Muftija odgovara: »Nipošto, ta lutka naglašava atraktivne strane ženskog tijela, što je grijeh.« Upravo zbog toga u Iranu je zabranjena prodaja barbika, umjesto kojih je proizvedena islamska barbika s velom, prikladno odjevena. Osim barbike, fetvu su dobili i Pokemoni (Saudijska Arabija) jer zbog svoje sposobnosti preobrazbe na mala vrata »uvlače u islamski svijet bezbožnu zapadnjačku Darwinovu teoriju evolucije.« (!?)

Dakle, kako reče Messori, kada ljudi previše vjeruju (i kršćanski je Zapad prošao tu fazu sa čuvenim penitencijarima i sukladnim pokorničkim pristojbama) govoriti o razumu i (u) vjeri kako je to učinio papa Benedikt u Regensburgu pothvat je sličan prijelazu falkušom preko Atlantika. I zato ono što bi trebalo pobuđivati smijeh pobuđuje strah. Stoga, što se međureligijskoga dijaloga tiče, osim papine platforme spretne sinteze razuma i vjere kao temelja putu mira među religijama i kulturama, ne bi bilo loše otvoriti i pitanje vjere i smijeha, ne samo zbog spasonosne (samo)kritičke distancije koju daje smijeh, nego i zbog približavanja sve udaljenijih svjetova, papinim dobrim nakanama unatoč. U sve većoj zaguljenosti i (samo)izoliranosti religija i kultura, možda više od razuma, treba nam smijeha, na Bergsonovu tragu: »...funkcija smijeha upravo je u tome da suzbije težnju za izdvajanjem. Njegova je uloga u tome da krutost ispravi u gipkost, da svakoga prilagodi svima, ukratko, da zaobli uglove.« Ćoškaste religiozne glave, fetve i anateme, krvare poviješću možda i zbog toga što su Boga shvatili ozbiljnije od njega sama, kao i svijet koji je jeka Božjeg smijeha (jer previše vjeruju i vjerovahu).

Smiješna strana islama stoga je zapravo tragikomična, kao i napori oko njegovih unutarnjih reformi, koje sve više sliče Borgesovu Averroesu koji, prevodeći Aristotela na arapski, zapade u groznu aporiju. Borges piše: »Zatvoren u području islama, nastojeći zamisliti što je to drama, budući da nije znao što je to teatar«, Averroes »ne mogaše nikada shvatiti pravo značenje tragedije i komedije.« Vrijeme je da svi skupa pokušamo pomoći Averroesu. Jer nakon Regensburga šejtan je odnio šalu: vrijeme je da se bogovi opet počnu smijati bez straha da će išta od uzvišnosti religijskoga pritom biti okaljano. Jer, ovo je previše...

Ivica Šola