Čisti izvor nadahnuća

Čisti izvor nadahnuća

Unatoč tome što je glazbu stalno obogaćivao smjelim harmonijskim sklopovima i bujnim, nepravilnim ritamskim obrascima, Bartók je po vlastitome poimanju uvijek ostajao tradicionalist, zadržavajući oslonac u tonalitetu po uzoru na dotadašnju klasičnu i folklornu glazbu te odajući poštovanje klasičnim formalnim zakonitostima

Točno na pola puta između davne 1776. i današnjega bjesomučnog obilježavanja 250. obljetnice rođenja jednog od najvećih genija glazbene povijesti, 1881. godine u Nagyszentmiklósu (danas Sînnicolau Mare) rodio se najvažniji mađarski skladatelj dvadesetoga stoljeća, Béla Bartók. I premda se u susjednoj Mađarskoj brojčano ni izdaleka toliko okrugla, 125. obljetnica, slavi s gotovo jednakim žarom kao Amadeusova, povijesna slučajnost nameće nam neka zanimljiva pitanja. Je li 1881. još preživio tračak duha Mozartove modernističke neobuzdanosti, koji je odjekivao starim Bečom? Mogu li se za nešto manje od stoljeća i pol Bartókova djela nadati statusu općeprihvaćena kulturnog artefakta koji posjeduju mnoga Mozartova djela? Konačno, je li riječ samo o općoj civilizacijskoj akceleraciji dvadesetoga stoljeća ili je Bartókova glazba još osuđena na to da se u biti doživljava kao disharmonija?

Društveno-kulturna sredina iz koje je Bartók niknuo (obrazovano provincijsko građanstvo onodobne Ugarske) i u kojoj se razvijao (kulturna elita Budimpešte) ničim nije dala naslutiti da će se jedan od njezinih izdanaka razviti u jednog od najizvornijih inovatora glazbe dvadesetoga stoljeća. Sam se Bartók za studiranja na Muzičkoj akademiji Ferenc Liszt oduševljavao glazbom Richarda Straussa i bio bi na najboljem putu da postane sljedbenikom dominantno njemačke, postromantičarske stvaralačke struje, koju je u mađarskoj glazbi zastupao Ernő Dohnányi, da nije skupa s kolegom Zoltánom Kodályem (»veliki blizanci što nam za primjer služite«) baveći se etnomuzikologijom došao u kontakt sa starijim slojevima mađarske tradicijske glazbe. A folklor je, unatoč svim nastojanjima od Herdera nadalje (u kojima su važne uloge odigrali mnogi skladatelji), mladi urbani intelektualac trebao u doslovnom smislu riječi otkrivati, ili barem pronaći nekakav drukčiji, autentičniji, iskonskiji folklor. Bogatstvo različitih korpusâ tradicijske glazbe srednje i istočne Europe i opiranje njihovih najstarijih slojeva utjecajima unificirane, u biti urbane narodne glazbe, pružili su Bartóku neizmjerno vrelo za etnomuzikološka, ali i strukturno-kompozicijska istraživanja. Osim toga su se i povijesne okolnosti složile tako da je Bartók, rođen u staroj monarhiji i naviknut domovinom smatrati i goleme, etnički i kulturno mađarski obilježene teritorije koji su nakon Prvoga svjetskog rata pripali Rumunjskoj i Čehoslovačkoj, početni nacionalizam zamijenio srednjoeuropskim kozmopolitskim stajalištem, nakon što je uvidio da potencijali različitih glazbenih tradicija koje je proučavao (mađarske, rumunjske, slovačke, hrvatske, arapske, turske, srpske i dr.) prerastaju državno-nacionalne, pa čak i etničke barijere.

Bartók je, prema tome, u pojedinim slojevima folklorne glazbe pronašao čisti izvor, svježinu nadahnuća što mu je predodredilo profesionalni životni put: s jedne strane u smjeru spašavanja tih tradicija od zaborava uz pomoć reprodukcije zvuka (fonografske snimke), njihova što detaljnijega dokumentiranja te znanstvenoga proučavanja, a s druge traženjem načina na koji će spomenuti potencijali oploditi njegov skladateljski rad. Potraga za tim načinima koincidirala je na glazbeno-povijesnom planu sa sukobom između težnja avangardnog iskoraka u atonalitet i neoklasicističkoga oslanjanja na tradiciju. I premda taj konflikt glazbu dvadesetoga stoljeća naposljetku nije doveo u slijepu ulicu, Bartókovo laviranje između dvaju polova na stanovit je način pridonijelo njegovu razrješenju. Unatoč tome što je glazbu stalno obogaćivao smjelim harmonijskim sklopovima i bujnim, nepravilnim ritamskim obrascima, Bartók je po vlastitome poimanju uvijek ostajao tradicionalist, zadržavajući oslonac u tonalitetu po uzoru na dotadašnju klasičnu i folklornu glazbu te odajući poštovanje klasičnim formalnim zakonitostima, dok je kao vlastiti novum priznavao eventualno nastojanja za izvođenjem oblikovnih načela simetrije i Fibonaccijeva niza iz prirodnoga svijeta. Zbog takvih zbunjujućih kontradikcija tajna Bartókove umjetnosti pokušavala se pronaći na dijametralno suprotne načine, od potrage za počelima prirodne harmonije — primjerice zlatnoga reza — kao unutarnjega regulativa njegovih skladbi pa sve do pokušaja detektiranja principa dvanaestotonske tehnike i drugih modernističkih skladateljskih postupaka u njegovu zapravo spontanom glazbenom izrazu. Na taj način posve neistinit, no također i jedan od najljepših mitova o umjetnosti uopće, onaj o njezinu prirodnom podrijetlu u tumačenju Bartókove glazbe na bizaran, pomalo kontradiktoran način, koegzistira s teorijama avangarde. Kao što to biva kod najvećih, Bartókova glazba uglavnom izmiče takvim pokušajima podvođenja pod nekakav monolitni analitički model i pretpostavljam da će se nastaviti opirati jednoznačnim tumačenjima.

Skladatelju posvećene pjesme Béle Balázsa i Gyule Illyésa, osim što svjedoče o gotovo mesijanskom ugledu koji je Bartók uživao u domovini, polaze od teze da je njegovo poniranje u primordijalne dimenzije tradicijske kulture rezultiralo modernističkim inovacijama koje publika nije mogla ili nije htjela prihvatiti, no ono što ih doista zadivljuje jest ljudska dimenzija koja se krije ispod te skladateljske beskompromisnosti. Za Illyésa je to osobni revolt nad povijesnim i društvenim nepravdama, što bi se uz pomalo tendencioznosti moglo proglasiti nacionalističkim, odnosno marksističkim čitanjem, a zanimljivo je da je Balázs, kao osoba koja je Bartóka i osobno i u profesionalnom smislu bolje poznavala, surađujući s njime na libretu opere Dvorac Modrobradog i sinopsisu baleta Drveni princ, nešto manje kategoričan. Bartóku bi se s obzirom na nedostatak bilo kakve religioznosti (vjerom u, kako se očitovao u jednom pismu, »Trojstvo Prirode, Umjetnosti i Znanosti«) i moglo pripisati nekakvo političko usmjerenje, no društveni angažman nije njegovao čak ni u betovenskom, humanističkom pogledu. Usredotočen isključivo na glazbu, Bartók kao prototip samozatajna stvaratelja nije mnogo pripomogao vlastitoj popularnosti, ali je istekom tih 125 godina ipak priskrbio ugled koji nadilazi kako nacionalno-kulturne, tako i glazbenički usko stručne granice, i premda u sljedećih 125 godina možda neće dosegnuti svoga božanstvenoga kolegu, s pravom možemo očekivati da elementarna umjetnička snaga njegove glazbe neće jenjavati.

Ivan Ćurković

BARTÓK

Disharmoniju? – Da! Ako im je ona

ono što je nama utjeha!

Da! Praskavu psovku čaše

pale na pod i jecaj turpije zapele međ’

zube pile što cvili,

nek’ nauče violine

i grlo pjevača – nek’ ne bude mira, nek’ ne bude vedrine

u uzvišeno finim, pozlaćenim,

koncertnim dvoranama, zatvorenim,

dok ih ne bude i u srcima, jaučuće–mračnim!

Disharmoniju! – Da! Ako im je ona

ono što je nama utjeha,

to, da narod ima,

još uvijek dušu ima,

narod živi i zbori! Od međusobnog trenja

željeza i kamenja

nastalih psovki varijante, nek’ iskažu naštimane žice

klavira i glasnice

ako je bitku samo tako dano da izriče

svoju surovu istinu,

jer upravo ta disharmonija,

ti borbeni jauci koji stvaraju paklenu buku,

uzvikuju

harmoniju!

Jer upravo ti jauci uzvikuju,

preko toliko lažno lijepih pjesama dovikuju –

sudbini – trebamo harmoniju,

red, onaj pravi ili će nestati svijet

nestat’ će svijet, ako ponovo

ne progovori narod – veličanstveno!

Suhi, strogi muzičaru, vjerni Mađaru

(među tolikim svojim drugovima, – slavan)

bilo je suđeno da upravo iz dubine

duše ovog naroda, u koju si se spustio,

da si upravo iz te dubine, kroz lijevak

uskog grla rudnika, poslao vrisak gore

u grubu, hladnu golemu dvoranu

čiji su lusteri – zvijezde?

Vrijeđa moju tugu onaj tko jalovu utjehu

na uho mi kazuje;

majka nam je mrtva – nek’ oproštaj ne

opjeva kuple

domovine su se izgubile – tko ih se usuđuje oplakivati

verglaškim pasažama?

Ima li još nade u našoj ljudskoj vrsti? –

ako se već nijemo bori um i te nas brige muče,

ti progovori,

strogi, siloviti, agresivni veliki glazbeniče,

da – ipak! – imamo razloga

nadati se i živjeti!

I imamo pravo

– ta stvaramo život i smrtnici smo –

suočiti se sa svime time,

što i onako izbjeći ne možemo.

Jer povećava zlo onaj tko ga skriva.

Nekad su mogli, ali sada više ne,

čepit’ nam uši, oči zatvarat’

dok pustoše oluje,

a onda nas grdit’: zašto nikad ne pomognete!

Ti nas poštuješ time što otkrivaš ono

što je tebi otkriveno,

dobro, loše, vrlinu, grijeh –

ti nas potičeš time

što s nama pričaš kao s ravnopravnima.

To – to nas tješi!

O drukčiji govor to je!

Ljudski, nije lažan!

S tim pravom snagu daje

i najokrutnijem, očaju.

Hvala ti za to,

za snagu za pobjedu

i nad paklom.

Evo kraja što dalje vodi.

Evo primjera da onaj tko užas lijepo iskazuje

time ga razrješuje.

Evo odgovora velike duše na život,

odgovor umjetnika da mu je vrijedilo

pretrpjeti pakao.

Jer takve smo stvari preživjeli

za koje nema riječi.

Samo Picassove djevice s dva nosa mogu

i njegovi ždrijepci sa šest nogu

odjaukati,

jureći odrzati

što mi ljudi podnijesmo,

ono što ne može razumjeti, tko to nije proživio,

i za što danas nema riječi, a možda ih i ne može biti,

samo glazba, glazba, glazba, takva kao vaša,

vi, veliki blizanci* što nam za primjer služite,

samo glazba, samo glazba, glazba

puna iskonske vrućine iz rudničkih utroba,

glazba koja buduću pjesmu naroda snuje

koja za pobjedu njeguje

koja oslobađa tako da i zidove tamnica

do temelja sravnjuje,

tu na ovoj zemlji psovkama,

za obećani spas preklinje,

pridonosi žrtvu razarajuć’ oltare,

ranjavajući donosi ozdravljenje,

glazba koja one što za dobro imaju sluha

samim tim u bolji svijet uzdiže –

Radi, liječniče dobri koji nas ne uljuljkuješ,

koji sa prstima svoje muzike

pipkajući našu dušu, uvijek napipaš

gdje boli

i daješ taj poseban, spasonosan lijek,

tako da jauk

žalopojke koji provaljuje iz nas,

ali ne može provaliti, mjesto nas,

– koji smo rođeni nijemih srdaca –

oglasiš strunama svojih živaca.

1955.

Gyula Illyés

Prevela Tamara Bakran

* Riječ je o Béli Bartóku i Zoltánu Kodályu.

BÉLA BARTÓK

Arkanđelsko dječje lice, neumoljivo.

Nasrtljiv mu oštar oris kao da je

Nožem izrezan iz bolna mesa.

Šuteće mu usne bez osmijeha.

Što te boli?

Slabunjavi mali div. Tvoje tijelo

Kao stršav trn bode u prostor gore

I okolo uzrokuje britku upalu.

Nosiš se kao isukana oštrica.

Zašto se ljutiš?

Zaista, tvoja glazba nije omamljujuća opijenost.

Neumoljiva čelična konstrukcija.

Ispod tužne zemlje tutnjeća pobuna.

Divlja bol, vrišteća bol.

Tko te povrijedio?

Tvoje violine sijeku, bodu tvoji rozi.

Kandžama kopca udaraš po klaviru

I krvavi poput jata izmrcvarenih ptica

pršu razderani glasovi.

Što pjevaš?

Boli te što ne razumiju tu bol?

I tvoju muku ne mogu mučiti?

Udaraju te jer udaraš. Što si drugo očekivao?

Nisi ugodan ni zabavan.

Što se s tobom zbilo?

Ja znam, jer ja sam te vidio kako tražiš.

Među prosjačkim, surovo nijemim salašima Csongráda

Kako tražiš pjesmu, narodnu pjesmu, mađarsku,

Kao pod ledom živo korijenje.

I nisi je pronašao.

A koju si našao ona je pronašla tebe.

Seljačke tuge ušutkana muka.

I preko gornje Tise, vlaških snježnih vrhova

Nije te više puštala i u tvom srcu

Osmijeh se smrznuo.

Sad iz tebe fijuče u njima suspregnuta

buntovna muka i oni je ne poznaju.

Niti je čuju. Komu sviraš

Užasne, okrnjene kose

U mađarskoj samoći?

Béla Balázs

Prevela Helena Molnar