Bez pobjednika

Bez pobjednika

Arsen Dedić, uz rijetke iznimke, prejaka je autorska, pa i izvođačka ličnost da bi glazbenom suradniku omogućio više od sporedne uloge. Dueti se ovdje često svode na duele, dakako — bez pobjednika. Jer, Dedić vrlo dobro zna da je pobjeda beskorisna i da je sva ljepota u borbi samoj

Igra riječi kojom je naslovljeno kompilacijsko izdanje – neobična kombinacija pojmova koji označavaju sviranje ili pjevanje udvoje te borbu između dvije osobe, posve je primjerena u slučaju umjetničkog izraza Arsena Dedića, gdje ništa nije jednodimenzionalno, očekivano ni jednostavno. Pogled na život koji u jedno stapa slatko i gorko, toplo i hladno, osjećajno i okrutno te stvara čitav svijet zamršenih odnosa i nedefiniranih osjećaja (autorovim riječima: »nerazjašnjen slučaj«) posve je jedinstven i, ujedno, negdje u dubini, posve logičan.

Ovo se izdanje, ipak, kreće u ponešto drukčijim okvirima. Eklektična je to zbirka snimaka iz raznih razdoblja umjetnikove karijere kojoj naglasak nije na cjelovitosti i dosljednosti, nego logičnu katalogiziranju promišljenih i slučajnih susreta s drugim (vrlo šarenim) umjetničkim i izvođačkim svjetovima. Riječ je o nedosljednom spoju vokalnih, glazbenih i glumačkih suradnji koji, čini se, s obzirom na dulji format (dvostruki CD), upire prstom na previše strana (otud valjda i dilema oko naslova). Posve je to druga vrst kompilacije od Herbara (Moje starije i mlađe pjesme) i Imena žena, snažno dojmljivih kolekcija konceptualno jasnih granica, bez obzira na stilski, aranžerski ili vremenski raspon koji ti opusi ujedinjuju.

Potencijalni će slušatelj ovdje samo relativno lako predvidjeti Dedićeve partnere / protivnike – od the usual suspects (Gabi, Bulić, Hegedušić, Monteno...) do poznatih talijanskih suradnji (Endrigo, Paoli) te onih gdje se čini da je instrumentalist tek u službi bilježenja skladbe (Vedrai, vedrai, Bijela lađa...) ili tamo gdje je slučaj o novom iščitavanju klasika (Sve što znaš o meni s Matijom Dedićem). Tu su sakupljene i neke festivalske i suradnje na albumima drugih (Ukraden, Vajta, Stojaković, Crvena jabuka, Grašo, Pun kufer...) i zanimljivi štikleci – Cimarosin Koncert za dvije flaute, instrumentalistički duel s Terezom Kesovijom te zapis uživo Spletka pjesama sa Sergiom Endrigom. Nisu izostali ni Vitez, Šerbedžija i Alić s recitativnim suradnjama, dok će arhivski televizijski snimci (Milena Dravić, 7 mladih) biti zanimljivi jedino kompletistima. Jasno da se tu našlo i mnogo vrijednih skladbi među kojima se izdvajaju Čistim svoj život (Gabi, Mlinarec) i Never more (Hana Hegedušić) s Herbara, Na nešto me sjeća taj grad (Rundek), Razgovaram s morem (Mlinarec), Broditi se mora (klapa Nostalgija) te prošlogodišnji živi zapis Okusa soli (Paoli). Uz poneki očiti izostanak i ponekog nedostojnika, upadljiva je Arsenova nediskriminirajuća glazbena druželjubivost te Dedićeva mogućnost prilagođavanja drugima, osobito u obliku aranžerskih razmišljanja.

Ipak, nameće se zaključak da je Arsen Dedić, uz rijetke iznimke, prejaka autorska, pa i izvođačka ličnost da bi glazbenom suradniku omogućio više od sporedne uloge. Dueti se ovdje često svode na duele, dakako — bez pobjednika. Jer, Dedić vrlo dobro zna da je pobjeda beskorisna i da je sva ljepota u borbi samoj.

Velimir Cindrić