BARBARIN BARBA

U nekoj je prilici Ivan Slamnig objasnio kako je napisao Barbaru, jednu od najljepših i najpopularnijih pjesama hrvatske lirike. Pedesetih je godina pjesnik, prema vlastitom priznanju, mnogo gostovao na književnim večerima, pa mu je trebao tekst koji će se moći pratiti uhom, a ujedno biti brza ritma i pomalo humoran, jer upravo je to za takvu prigodu najbolje. I, tako je nastala Barbara, tako ona živi sve do danas i ulazi u antologije.

Možda bi nam taj primjer mogao otkriti ponešto o javnim čitanjima književnih tekstova, koja, vidim, opet dolaze u modu. Ponovno se uobičajilo da pisac donese na takvu tribinu tekst — objavljen ili neobjavljen — pa da iz njega čita publici: rukovet stihova, nekoliko stranica proze, pa čak i nekoliko scena iz drame. Tamo, pedesetih godina, kad je Barbara napisana, to je bila svakodnevna stvar. Onda je stalo zamirati, odnosno, pretvarati se u nešto drugo. Publika je i dalje željela susresti pisca, ali ni ona ni on nisu smatrali da takav susret treba začiniti čitanjem iz piščevih tekstova: jednostavno bi se poveo razgovor o autorovim knjigama, pitao bi voditelj, pitala bi publika, i tako je to teklo. Onda su od novijeg vremena opet počela čitanja: nema više razgovora, nego samo postoji najavljivač — koji je obično i sam pisac — a autori izlaze jedan po jedan, svaki ima na raspolaganju, recimo, deset minuta, pa tako čita, a kad završi, vraća se na šank.

I sad, ako su takva čitanja postojala, pa nestala, pa se opet pojavila, je li tu riječ o nekakvu ponavljanju povijesnih konstelacija? Je li književnost opet onakva kakva je nekad bila? Ili je onakva njezina funkcija? O tome bi nam možda mogao ponešto kazati slučaj Slamnigove pjesme. A taj slučaj pokazuje najmanje dvije stvari.

Prvo i prvo, Slamnig je napisao Barbaru upravo za slušanje (da ne kažem auditivnu recepciju) zato što mu druge pjesme nisu bile pogodne za tu svrhu: one su bile napisane za čitanje, a neke su čak nastojale postići i stanovite vizualne učinke. Pjesnik je, dakle, znao da mora učiniti korak prema publici, jer je slušanje nešto drugo nego čitanje. Bio je svjestan da njegov tekst mora ulaziti u uho kao što ulaze pjesme koje se pjevaju, pa zato i nije čudo što je Barbara doista poslije uglazbljena.

A drugo, Slamnig je bio svjestan i kakvoj se publici obraća. Publika je u to doba bila većinom neuka, i zato su se ta čitanja priređivala po kasarnama, dječjim domovima i pučkim sveučilištima. Većini tih ljudi trebalo je istom otkriti da postoji suvremena književnost, i trebalo ih je uvjeriti da i u toj književnosti ima nečega što njih može zanimati. Zato im je Slamnig ponudio poskočicu, i zato je s njom uvijek uspijevao.

E, ali onda su se stvari promijenile. Država nije više željela trošiti novac na takav oblik prosvjećivanja kao što je javno čitanje književnih tekstova. Smatralo se, uostalom, da je publika već dovoljno opismenjena da se može i sama snaći: svaki će čitatelj čitati za sebe, za sebe će i odgonetati smisao teksta (umjesto da to čini autor svojom interpretacijom), a pisca ćemo mu dovesti zato da bi ga pobliže upoznao, da bi s njim razgovarao, možda i polemizirao. Ukratko, nestanak onih klasičnih književnih večeri — koje su s vremenom izgubile i taj časni naziv — može se objasniti napretkom pismenosti i općim napretkom društva.

Dobro, ali kako da onda objasnimo ponovnu pojavu tih javnih čitanja? Ona zacijelo nije posljedica potrebe za prosvjećivanjem, jer današnja je publika — to, mislim, ne treba dokazivati — prosvjećenija od publike sedamdesetih i osamdesetih godina. A u drugu ruku, takva se čitanja ne bi pojavila da nisu na nekakav način potrebna, a pogotovo ne bi opstala da publika nije u njima našla nešto za sebe.

I doista, našla je. Našla je olakšanje: sad više ne mora čitati, dovoljno joj je da sluša. Kad je neka knjiga u modi, kad se o njoj mnogo govori, nije potrebno gnjaviti se probijanjem kroz stranice od korica do korica; dovoljno je da odeš na književnu večer, vidiš pisca, čuješ što drugi u publici o njemu govore, i na konju si: lako i jednostavno konzumirao si literaturu. Postignut je ideal za kojim se dugo težilo: na književno djelo ne treba trošiti više vremena nego na film ili na kazališnu predstavu. A pogotovo ne treba trošiti pažnju: kad pisac čita dosadno, publika razgovara među sobom ili i sama ode do šanka.

Ali, pisci koji čitaju glasno rijetko su dosadni. Rijetko su dosadni zato što su njihovi tekstovi napisani tako da se mogu dobro slušati, posve isto kao što je to bio slučaj sa Slamnigovom Barbarom. I, upravo u tome ja vidim opasnost za našu suvremenu književnost.

Jer, lako ćemo za publiku i njezinu lijenost, možda se i među posjetiteljima tih čitanja nađe netko tko će ipak uzeti knjigu u ruke; zbog toga, uostalom, pisci i čitaju naglas. Ali, što ćemo s literaturom koja je napisana za slušanje? Može li ona biti zanimljiva onomu tko čita u sebi? Jer, ako je tekst pisan za slušanje, onda mu to daje sasvim određene karakteristike, među kojima ni konciznost ni dubina nisu prve na listi. Dobar tekst za slušanje — doista dobar, književno vrijedan — može napisati samo onaj tko se uvježbao pišući tekstove za čitanje, a i to pod uvjetom da ne napiše mnogo takvih tekstova. Kao što je Slamnig napisao na taj način samo Barbaru: i prije i poslije nje stvorio je on mnogo drukčijih pjesama, a Barbara je jedinstvena, i zato i jest tako dobra. A ako pisac piše isključivo za slušanje, na što će se osloniti, kamo će ga to odvesti?

Ukratko, čini se da danas pjesma poput Barbare više ne može nastati, kao što ne može nastati ni proza koja bi bila s njom usporediva. I što da radi čovjek koji se zatekne na takvoj čitačini, nego da se prisjeti Slamniga i da zavapi:

O, barba, barba, gdje nam je Barbara?