Zavojnicom prema početku

Zavojnicom prema početku

Tijekom sata i pol, uglavnom zbunjena publika gleda ono što nije očekivala: regresivan niz sekvencija, koje nikada nisu do kraja otvorene percepciji, neosporne audio–vizualne ljepote i velikih ambicija, koje se iscrpljuju u visokome tonu hermetizma

»Bilo je to sutra kad sam shvatio tu jednostavnu jednadžbu«, moto je neobične predstave Tesla Electric Company Kazališta Ulysses i Pandur Theatersa. Rečenicu u predstavi izgovara Nikola Tesla — njezino pravo podrijetlo nalazi se u esejima, posvećenima problemu vremena drugoga (kasno prepoznata) velikana 20. stoljeća — Jorgea Luisa Borges, te je na njoj zasnovan cjelokupni dramaturški postupak toga kazališnog eseja (kako se predstava ponegdje /auto/definira). Naime, u knjizi Otras inquisiciones (Druga istraživanja, Buenos Aires, 1952), u nekoliko tekstova Borges citira filozofe koji su u prošlosti pobijali tradicionalnu koncepciju vremena kao jednoobrazna i linearna (jedan ogled je, dapače, paradoksalno i suptilno duhovito naslovljen — Novo pobijanje vremena). »... (Dunne) tvrdi da već postoji budućnost, sa svom svojom promjenljivošću, i u svim pojedinostima. Prema toj prethodno postojećoj budućnosti (ili iz/od te prethodno postojeće budućnosti, kako želi Bradley), teče apsolutna rijeka kozmičkoga vremena, ili smrtne rijeke naših života…«, stoji u kratku ogledu posvećenu britanskom filozofu J. W. Dunneu. Doista, mora da su se autor teksta Darko Lukić, dramaturginja Livia Pandur i sam redatelj Tomaž Pandur u pripremi kolektivnoga djela u velikoj mjeri nadahnuli intelektualističkim i elitističkim autorom kojega današnja kasna (hiperrealistička, ili sasvim brutalna) postmoderna ne voli. Rezultat je hermetična, artistička, visoko stilizirana i estetizirana predstava, u kojoj o Tesli doznajemo sasvim malo, ali zato vrlo mnogo o poetici njezinih autora. U predstavi vrijeme regredira, spomenuta rijeka doista teče od ušća prema izvoru (od smrti prema rođenju), a naslovni Teslin lik tumače sedmorica glumaca. Kako je riječ o eseju, dramskih je situacija vrlo malo (naznake su tek u Teslinim susretima/sukobima s vječnim ženskim), a prizori su općenito amblematske naravi ne samo za konkretnu zagonetnost Tesle nego i za enigmatičnost svakoga genija u stalnu sukobu s nesklonim, materijalističnim i mediokritetskim, svijetom.

U nekoj vrsti kabareta (svi su likovi odjeveni u večernju odjeću) pred gledateljima promiču skice scena u kojima Teslu, na određen način, možemo izjednačiti s — doktorom Faustom. Takva poredba ima višestruki smisao: jedan je interna aluzija na raniji rad Tomaža Pandura (Faust je predstava koju je realizirao u Mariboru sredinom devedesetih, i kojom je njegova kreativnost toga razdoblja dosegnula vrhunac), a drugi idealna uspostava sveze Faust–Tesla: tko zna kakvim aranžmanom s božanskim/prirodnim silama, obojica su svoj blagoslov platila ukletošću vlastitih života. I ta linija doseže vrhunac u slikama Teslina odnosa prema dvjema Margaretama, gdje su smjela usporedba, ili moguće, paralelizam, najvidljiviji. Drugim riječima, Teslin je život ovdje prikazan bez biografskih težnji (predstava nije ni film, ni TV–serijal), nego paradigmatski, egzemplarno, poput (još jedan paradoks) nekadašnjih hagiografskih prikazanja. »Sveti Tesla, genij i mučenik«, ne misleći ironično, mogli bismo parafrazirati jedan (egzistencijalistički) naslov koji se odnosio na Jeana Geneta.

I tako, tijekom sata i pol, uglavnom zbunjena publika gleda ono što nije očekivala: regresivan niz sekvencija, koje nikada nisu do kraja otvorene percepciji, neosporne audio–vizualne ljepote i velikih ambicija, koje se iscrpljuju u visokome tonu hermetizma. Oniričnost, možda bi to bio pravi termin za cjelokupan dojam predstave; tko je kadar zapostaviti vlastito traženje konačnoga smisla, te se u potpunosti prepustiti osjetilima, uživat će u njoj više od onoga tko je nepopravljivo sklon dramskome, a ne esejističkome teatru, odnosno tko je skeptičan i racionalan (da ne kažemo, proskribiranim terminom, konzervativan). Zaista, Tesla Electric Company također je dokaz kako magija kazališta, barem na svoje poklonike, uvijek i beziznimno djeluje, uvlačeći ih u vrtlog snoviđenja, u kojemu, kao što se zna, ne treba glasno postavljati odveć pitanja.

U predstavi su nastupili Rade Šerbedžija (više kao provodni motiv, zaštitni znak, fenomen, negoli kao lik), Livio Badurina (s impozantnom Hristinom Popović Mijin, svojom, Faustovom Margaretom, najsnažniji i najkarakterniji od Teslinih interpeta), Felix Stroebel, Mijo Jurišić, Branko Jordan, Primož Ekart i Gregor Gruden, svi odjeveni u ultrateatarske večernje kreacije kostimografa Saše Radoviča, uz glazbu skupine Silence i u sjajnoj scenografiji skupine Numen, koja reproducira (u velikom omjeru) magnetsku zavojnicu, jedan u nizu Teslinih izuma, a aludira i na nekoliko drugih. Kao što i pristoji međunarodnoj koprodukciji (Mittelfest, Italija, Festival Ljubljana, Slovenija te Hrvatska), predstava je višejezična, sa znatnim osloncem na koiné današnjice, engleski — iako je njezin jezik ionako ponajprije vizualan, sa stalnim pozivom na iracionalnu, podsvjesnu, metafizičku dimenziju ljudskoga bića. Njezin je Tesla, u koncepciji Darka Lukića i redatelja Tomaža Pandura, ekscentrik i sanjar, čovjek koji doista — idejama i djelom — niječe ograničenja vremena i prostora, stalno hitajući u budućnost i uvijek zaboravljajući sadašnjost.

Što se tiče Kazališta Ulysses, Tesla Electric Company za njega je također iskorak iz prakse prethodnih pet sezona razmjerno tradicionalna ambijentalnoga teatra; no, iskorak u smjeru kojim se (iz razumljivih razloga) baš i neće moći nastaviti.

Boris B. Hrovat