Zašto Pula ne treba plagirati Sarajevo

Zašto Pula ne treba plagirati Sarajevo

Kada bi Pula prikazivala hrvatske filmove u međunarodnoj konkurenciji, to bi bila njihova svjetska premijera i oni nakon Pule ne bi mogli sudjelovati ni na jednom A–festivalu

Kao umjetnički ravnatelj Festivala igranog filma u Puli, i osoba koja je bila na velikom broju međunarodnih festivala i poznaje njihova pravila, osjećam potrebu reagirati na neke ishitrene javne prijedloge i spasonosna rješenja za Pulski festival.

Za početak, rekao bih da sam pristaša uključivanja jadranske orijentacije u širi okvir festivala, ali ne u njegov natjecateljski program, kao što je to predloženo, već formiranjem Jadranskog filmskog sajma (Adriatic Film Marketa) koji bi se održavao za vrijeme trajanja Festivala igranog filma u Puli. Na tom sajmu šest bi jadranskih država tijekom svog dana na sajmu ulomcima iz filmova predstavilo svoje dovršene filmske projekte, kao i one koji su još otvoreni za koprodukcije, te održalo projekcije svojih najboljih filmova, a tijekom cijeloga trajanja sajma imalo svoje štandove s DVD–ovima i tiskanim materijalima. U sklopu priprema sajma bio bi raspisan natječaj za najbolji scenarij s jadranskom tematikom ili lokacijom za koji bi nagrade bile dodijeljene tijekom Sajma, bila bi formirana mreža (network) jadranskih filmskih festivala, te održan koprodukcijski forum kinematografija iz regije. Brojne ovogodišnje koprodukcije u regiji (Libertas, Sve džaba, Karaula, Go West, Grbavica, Od groba do groba) svjedoče u prilog potrebi održavanja takvog foruma. Navedeni sajam bio bi i mjesto susreta i razgovora producenata, redatelja i glumaca iz regije.

Pokrovitelj sajma mogla bi biti upravo novoosnovana Jadranska euroregija, a za njegovo financiranje postoji mogućnost prijave na nekoliko europskih fondova.

Što se tiče prijedloga za pretvaranje nacionalnoga natjecateljskog programa u regionalni, smatram to pogrešnim iz nekoliko razloga.

Za početak, o izvornosti toga koncepta rekao bih da to ne bi bilo plagiranje samo Sarajeva i Trsta, nego i Motovuna (sekcija Od Albanije do Austrije). Dakle, u samoj Istri već postoji takav festival.

Nadalje, ključan problem kojega predlagači zamjene nacionalnoga regionalnim konceptom zbog neupućenosti nisu svjesni, jest da se prikazivanje nekoga hrvatskog filma u sadašnjem konceptu Pule smatra nacionalnom premijerom, a ne svjetskom. Kada bi Pula prikazivala hrvatske filmove u međunarodnoj konkurenciji, to bi bila njihova svjetska premijera i oni nakon Pule više ne bi mogli sudjelovati na A–festivalima (Cannes, Venecija, Berlin, Montreal, San Sebastian...). Ove sam godine u koordinaciji s Rajkom Grlićem pisao pismo festivalu u San Sebastianu koji ne bi dopustio prikazivanje Karaule u Puli i na njihovom festivalu da je Karaula u Puli bila u međunarodnoj konkurenciji. Pula treba biti odskočna daska za hrvatske filmove, na kojoj će selektori A (i ostalih) festivala moći pogledati cjelokupnu hrvatsku produkciju i odabrati naše filmove, a ne mjesto gdje ćemo ispucati njihovu svjetsku premijeru. Čak ni pobjeda hrvatskoga filma u Puli na regionalnom festivalu koji bismo sami organizirali nikad ne bi značila ni približno onoliko koliko nagrada na nekom stranom, osobito A–festivalu.

Ni Bosna i Hercegovina nema svjetsku premijeru svojih jakih filmova i koprodukcija u Sarajevu, nego ih daje u Berlin (Grbavica), Montreal (Go West) ili Locarno (Gospođica), a i oskarovac Ničija zemlja imao je svjetsku premijeru u Cannesu, a ne u Sarajevu.

Nadalje, Hrvatskoj treba nacionalni festival na kojem će vrednovati vlastite dosege u svim područjima, od scenarija, režije, kostima, kamere i scenografije do glumačkih interpretacija. Bosna i Hercegovina nema dovoljno jake produkcije za takav festival, Hrvatska je ima. Pula je već dulje od pola stoljeća mjesto za dodjelu nacionalnih filmskih nagrada i te funkcije ne treba se odreći, osim ako ne želi da neki drugi grad preuzme nacionalne igranofilmske nagrade, što je u slučaju ukidanja nacionalne konkurencije logična posljedica.

Osim toga, pulska festivalska publika voli hrvatski film, i u velikom broju posjećuje čak i nepremijerne hrvatske naslove. Sedmodnevna kontinuirana posjećenost festivalskih projekcija nacionalnoga filma u broju od nekoliko tisuća gledatelja po filmu fenomen je u svjetskim razmjerima, što nam potvrđuju i ljudi koji su bili na svim relevantnim festivalima u svijetu. Treba konačno početi cijeniti ono što imamo i ono u čemu je Pulski festival doista uspješan i jedinstven.

Nadalje, prijedlog o zamjeni međunarodnoga filmskog programa regionalnim zatvaranje je u uske regionalne okvire. Hrvatski film treba prikazivati u kontekstu europske i svjetske kinematografije, a ne organizirati međunarodni festival s okvirima u vlastitom dvorištu. Štoviše, ako želimo da se naši filmovi prikazuju u Europi i svijetu, treba i europskim i svjetskim filmovima dati mogućnost da budu viđeni u Puli, u međunarodnoj konkurenciji i s međunarodnim žirijem. Za međunarodni program mogao bi se (barem šest mjeseci prije) otvoriti i natječaj za prijavu filmova, a u tom slučaju pomogla bi i sponzorska nagrada najboljem filmu. U taj međunarodni program mogu jasno biti uključeni filmovi iz regije — pa je prošle godine nagradu za najboljega glumca u međunarodnom programu dobio Lazar Ristovski za ulogu u Snu zimske noći.

Jasno da na festival osim selektora stranih festivala treba pozivati i redatelje i glavne glumce filmova u međunarodnoj konkurenciji i omogućiti njihovu komunikaciju s hrvatskim filmašima, no to nije stvar koncepcije, nego organizacije.

A organizacijski, promidžbeno i tehnički festival doista treba dignuti na višu razinu (i tu se može dosta naučiti od Sarajeva i ostalih festivala, ako su već pulska iskustva zaboravljena), od svečanosti otvaranja i zatvaranja, pravovremene i snažne reklame filmova, boljih tehničkih uvjeta i kinodvorane do festivalskog ugođaja i glamura. U suprotnom, Puli ne mogu pomoći ni najbolji filmovi na svijetu.

Zlatko Vidačković