ZA TROGIR

ZA TROGIR

Kamerlengo je, tih verdijanskih večeri, zablistao u čistoj ljepoti, a Trogir je postao mjesto umjetničkog događanja

»Na zaravnjenom sprudu dugom nekoliko stotina metara meko oblikovanom strujanjem mora kroz lagunasti tjesnac, staložila se okamina – grad Trogir«: tako je Ivo Babić započeo uvodni tekst u broju splitskih »Mogućnosti« iz davne 1980. (broj 10/11) posvećen Trogiru. Misao o Trogiru kao okamini nastaloj taloženjem vremena vraćala mi se često u svijest za brojnih noćnih slijetanja zrakoplovom u kaštelansku zračnu luku. Na takvim sam letovima uvijek nastojao dobiti mjesto uz prozorčić, na lijevoj strani zrakoplova, da bih , za slijetanja mogao vidjeti odozgo, a izbliza, tu prelijepu živu okaminu, u sjaju žućkasta svjetla: zgusnuti splet kamena što se zamata u sebe sama da bi se otvorio na trgu uz katedralu, da bi njezinim okomicama sunuo uvis. Gledana s visine, okamina je bila potpuna i savršena.

Nažalost, dolje, izbliza, stvari su se doimale drukčije. Već su u tom davnom svesku »Mogućnosti« podastrti primjeri gruba nasilja nad tim vječnim kamenom, nad posvećenim prostorom: izgradnje na uništenim ostacima sjeverozapadne gradske utvrde, aluminijski okvir na portalu »donedavno najbolje očuvane srednjovjekovne palače u Dalmaciji«, sklop Andreis Paladini; lukovi u dvorištu pregrađeni, kruna bunara uništena... I tako u nedogled. Što se tek od tada zbivalo, što je sve još pregrađeno i prilagođeno u ova dva i pol desetljeća što od tada protekoše!

Nešto je za Trogir trebalo uraditi. Trebalo je pokrenuti djelovanje koje će Trogir spasiti od poniženja, koje će mu vratiti pravo na naslov grada kulturne baštinE. Ili jednostavno: grada kulture.

Učinilo nam se da bi takvu djelu ponešto mogla pridonijeti i najstarija, ali i najživlja od svih umjetnosti: kazalište. Rodila se zamisao da se u Trogiru, uz drame i koncerte, unese jedna od velikih predstava Splitskog ljeta, ona koja ga je možda i ponajviše obilježila, opera nad operama kako je nazivaju: Verdijeva Aida. Izbor mjesta nije bio sporan: gradnja oslikana i opjevana na tolikim platnima i gvaševima Emanuela Vidovića: kula Kamerlengo.

Devetnaesti travnja ove godine, negdje oko podne. Ušao sam u Kamerlengo s gradonačelnikom Trogira Vedranom Rožićem i svojim suradnicima, scenografom Atačem i maestrom Repušićem. Obuhvat pogledom bio je dostatan da se mašta razigra, da se osjete ako još ne i posve jasno artikuliraju sve potencijalne mogućnosti tog prostora. Ali pogled je zapeo i na dvije nakaznosti: oronulo zdanje koje je služilo kao kabina za filmske projekcije na zapadnoj strani i jednako nakazni sanitarni prostori na suprotnoj. »Možemo li ovo srušiti? » upitao sam Rožića. »Srušit ćemo«, bio je odgovor. I tako je u ozračju Aide, započelo čišćenje tih krivih naplavina što su nakazile prostor. Učinilo mi se da u malom segmentu započinjemo posao koji će obuhvatiti čitav Trogir i vratiti ga njegovoj izvornoj ljepoti.

Sukladnost je slučajna, ali ne manje znakovita: nekoliko dana nakon izvedbi Aide, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske otvorilo je u Trogiru odio Konzervatorskog zavoda koji će skrbiti o poslu što ga valja obaviti.

Kamerlengo je, tih verdijanskih večeri, zablistao u čistoj ljepoti, a Trogir je postao mjesto umjetničkog događanja. Hrvatska kultura kao da mora stalno iznova osvajati i ponovno prisvajati ono što je njezino bogatstvo i njezin ponos, a što su kriva vremena zastrla ili prekrila prašinom nebrige. Kad je riječ o Trogiru, taj proces itekako ima smisla.

Na drugoj izvedbi Aide Kamerlengo je bio toliko ispunjen i prepunjen da su stalno iz nekoga sretno nađena skladišta donošeni novi i novi bijeli plastični stolci, i gledalište je tako sve više i više plavilo prostor da se na kraju zamalo povezalo s orkestrom.

Uspostavilo se tako i jedinstvo u prostoru, zajedništvo gledališta i pozornice kojem ni nekoliko prolijetanja noćnih zrakoplova nije moglo ozbiljno zasmetati.

Petar Selem