Veliki posao tek nas očekuje

Pero Lučin, član Pregovaračke skupine zadužen za poglavlja pregovora Znanost i istraživanje te Obrazovanje i kultura

Veliki posao tek nas očekuje

Nisam zadovoljan reakcijama nakon promatranja (screening) i dostavljanja naših pregovaračkih stajališta. Čini mi se da su se svi malo uspavali i nastavili sa starim poslom. A potrebne su velike promjene i daleko organiziraniji pristup onomu što nas čeka. Posebice pritom mislim na hrvatske znanstvene i obrazovne ustanove koje bi strategije razvoja trebale uskladiti s onim što donosi priključivanje EU

U kojoj su fazi pregovori na području znanosti i istraživanja, a u kojoj na području obrazovanja i kulture? Što Hrvatskoj još preostaje?

— Kao što znate, 12. lipnja, na konferenciji u Luksemburgu, otvorili smo 25. poglavlje pregovora (Znanost i istraživanje) i na istoj ga konferenciji zatvorili. Europska komisija i europske države procijenile su da su hrvatska znanstvena politika i hrvatski znanstveni kapaciteti u ovom trenutku dobri i da omogućuju kvalitetno uključivanje u programe EU. No to ne znači da su vrlo dobri ili izvrsni. Predstoji nam golem posao u podizanju naših istraživačkih kapaciteta, izrada nacionalnog akcijskog plana kojim ćemo znatno povećati ulaganja u istraživanja, okrupnjivanje istraživanja i uvođenje europskih standarda u organizaciju istraživanja.

Sličan razvoj događaja očekujemo i u poglavlju Obrazovanje i kultura. Hrvatska je započela reforme u svim sektorima obrazovanja, no procesi su tek otvoreni i trajat će sve do našega priključivanja EU, vjerojatno i nakon toga. Ciljevi i pravci promjena u obrazovnom sustavu postaju sve jasniji, obrazovanje postaje temelj razvojne strategije, otvaraju se modeli za veća ulaganja u vrstan obrazovni sustav, započeo je rad na izradi novih kvalifikacijskih okvira i počelo se razgovarati o modelima cjeloživotnog učenja. Sve to znači da je moguće razmišljati o otvaranju i zatvaranju pregovora i u ovom poglavlju, vjerojatno u rujnu ili listopadu. No to ne znači da se posao završava. Zapravo, tek počinje.

Jesu li neke države članice tijekom pregovora nastojale snažno utjecati na nas u svrhu ostvarenja svojih nacionalnih interesa?

— Nisu. No, paralelni proces pregovora EU s Turskom znatno je usporavao i naše napredovanje. Dosta se raspravljalo o provlačenju političkih kriterija kroz sva poglavlja pregovora, pa tako i 25. i 26. poglavlje.

Je li za završetak pregovora nužan konsenzus i može li jedna članica zaustaviti Hrvatsku?

— Jest, konsenzus je nužan. Bilo koja članica EU može zaustaviti ili usporiti pregovore. No, jasno, nije to tako jednostavno i političke odluke na razini EU ne ovise samo o bilateralnim odnosima između dviju država, ni o interesima samo jedne države. Stvaranje ujedinjene Europe proces je u koji svi sudionici ulaze dobrovoljno, sa svrhom stvaranja i prihvaćanja zajedničkih standarda koji jamče visoku razinu kvalitete života. Zbog toga je proces spor i ima vrlo naglašenu socijalnu dimenziju. U pregovorima koji su čin dobre volje nije svrha ostvariti dominaciju i nametnuti neka rješenja ili svjetonazor, nego naći najkraće putove prilagodbe i usklađivanja.

Jasno, nikako ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o procesu koji je iznimno složen i zahtjevan jer traži promjenu filozofije, niti da se nešto tako ozbiljno i važno ne može dogoditi u svega nekoliko godina. Većina europskih država pokušava naći rješenja razvijajući vlastite modele i iskustva, ali i učeći i dogovarajući se s partnerima unutar ujedinjene Europe. Civilizacijska raznolikost Europe nastoji se očuvati jer upravo ta raznolikost omogućuje kreativnost i podiže kvalitetu života.

Koje su bile najvažnije promjene u zakonodavstvu koje je Hrvatska morala napraviti zbog Europske Unije?

— S otvaranjem pregovora Hrvatska je odlučila priključiti se velikoj zajednici od dvadeset i pet država koja razvija zajedničku politiku u području znanosti i obrazovanja, kao i financijske instrumente za provođenje te politike. U ovim poglavljima vrlo je malo takozvanog tvrdog acquisa, jer su i sustav znanosti i sustavi obrazovanja ostali u djelokrugu država članica. To znači da nema potrebe za velikim intervencijama u zakone i druge propise, nego Hrvatska treba svoju politiku usklađivati s europskom. Prema tome, pregovara se o tome koliko je hrvatska usklađena s europskom politikom prema obrazovanju i znanosti, kako brzo i na koji će način usklađivati pojedine dijelove te kako će se uklopiti u uporabu europskih financijskih instrumenata.

Najvažniji je europski dokument vezan uz obrazovanje program Education and Training 2010, što je zapravo strategija razvoja obrazovanja u europskim državama i usklađivanja prema zajedničkim ciljevima do 2010, koji su dogovoreni na najvišoj političkoj razini. Ta strategija uključuje i Bolonjski i Kopenhaški proces. Riječ je o nizu zadataka koje je potrebno odraditi do 2010. i pedesetak indikatora kojima se mjeri uspješnost provođenja zadataka i ostvarivanje strateških ciljeva. Prihvaćanjem tih dokumenata preuzima se velika odgovornost, jer naša obrazovna politika također treba pokazati pomake sukladno tim indikatorima. Neki su od njih i benchmark–indikatori.

Osim toga, u Europi je pokrenut velik projekt izrade europskih kvalifikacijskih okvira, odnosno novoga sustava profesionalnih kvalifikacija koji se temelji na obrazovnim razinama, a razine se temelje na definiranim i mjerljivim ishodima učenja, odnosno ostvarenim kompetencijama. U tome će najveći pritisak biti na sustav strukovnog obrazovanja, jer treba izgraditi potpuno nov sustav profesija i obrazovnih programa, a u tome trebaju sudjelovati, pored državne uprave i obrazovnih ustanova, i poslodavci i sindikati.

Vjerojatno će najveći izazov biti uspostavljanje sustava za cjeloživotno učenje jer je uključivanje velikog broja ljudi u programe cjeloživotnog učenja jedan od ključnih mjerila (benchmark) EU za ostvarivanje ciljeva iz Lisabonske strategije.

Što se tiče znanosti i istraživanja, najvažnije je podizanje apsorpcijskog kapaciteta za sudjelovanje u programima Unije. To znači okrupnjivanje istraživanja, identificiranje centara izvrsnosti i veće ulaganje u izvrsnost, te organiziranje kvalitetne administrativne potpore za pripremu i vođenje međunarodnih projekata. Drugim riječima, znanstvena istraživanja više ne mogu biti stvar akademskog usmjerenja i kapaciteta pojedinih istraživača, nego moraju postati dobro organiziran sustav s vrlo visokom razinom specijalizacije, raspodjele dužnosti i odgovornosti. Osim toga, Hrvatska treba izraditi nacionalni akcijski plan kojim će se povećati ulaganja u istraživanja i razvoj, sukladan akcijskom planu EU Prema 3% GDP–a, i kojim će se, posebice, osmisliti plan mjera za povećanje ulaganja iz industrije i privatnog sektora.

Gdje su se pojavili konkretni problemi u područjima pregovora koje ste vodili i kako ste ih razriješili?

— Suradnja u pripremi screeninga i pregovaračkih pozicija bila je vrlo dobra, posebice s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, no i sa svim drugim ustanovama. Isto tako je bilo s Europskom komisijom i nekim državama članicama. Nikad mi se nije dogodilo da nisam mogao dobiti potrebnu informaciju ili da je postojao neki otpor. Posebice bih istaknuo uključenost ljudi iz hrvatske misije u Bruxellesu.

No, nisam zadovoljan reakcijama nakon screeninga i dostavljanja naših pregovaračkih stajališta. Čini mi se da su se svi malo uspavali i nastavili sa starim poslom. A potrebne su velike promjene i daleko organiziraniji pristup onomu što nas čeka. Posebice pritom mislim na hrvatske znanstvene i obrazovne ustanove koje bi strategije razvoja trebale uskladiti s onim što donosi priključivanje EU.

Je li točna tvrdnja da je od svih zemalja koje su do sada pregovarale s Europskom Unijom Hrvatska u najtežem položaju jer mora pregovarati s najviše država, uskladiti se s najviše europskog zakonodavstva te ima najteže uvjete pregovora?

— Da, točna je. Treba imati na umu da mi ne pregovaramo s administracijom Europske Unije, nego s državama članicama, a Europska komisija posreduje u tom poslu. Sada je dvadeset i pet država članica, a prije prethodnoga kruga proširenja bilo ih je petnaest. Za godinu dana bit će ih dvadeset i sedam. Sve one moraju se suglasiti s našim pristupanjem Europskoj Uniji. Jasno je da je, stoga, cijeli posao sadržajno, organizacijski i tehnički daleko zahtjevniji nego u prethodnom krugu proširenja.

Osim toga, uvedena su mjerila (benchmark) za otvaranje i zatvaranje pojedinih poglavlja pregovora, što cijeli proces čini daleko složenijim i zahtjevnijim te nameće daleko veću razinu organiziranosti i odgovornosti. To znači da je za svaki cilj koji si postavimo unutar poglavlja pregovora ili ga deklariramo u sklopu strategije, politike ili akcijskog plana potrebno predvidjeti mjerljivi ishod (mjerilo) kojim se prati napredovanje prema cilju. Nešto kao postavljanje ljestvice koju moramo preskočiti da bismo mogli napraviti sljedeći korak. Taj će se pojam u Hrvatskoj vrlo često koristiti u sljedećih nekoliko godina. Nadam se da će zaživjeti u hrvatskom jeziku, bilo u izvornom obliku ili u hrvatskoj inačici, prije svega kao način ponašanja i odnošenja svih onih koji moraju preuzeti odgovornost za ono što rade ili govore. Benchmark za sobom nosi obvezu i odgovornost. Nadam se da ćemo ga što prije početi rabiti i u političkom govoru i u kreiranju politike. Naime, to je upravo ono što većina građana Hrvatske i traži. Jasno, jednako je važno i koje su teme na dnevnom redu. Mjerenje (benchmarking) znači i znatno racionalniji pristup temama.

Kakve će novosti na području kulture donijeti primjena zakonodavstva Europske Unije u nas?

— U poglavlju kulture ne očekuju se znatnije prilagodbe zakonodavstva jer je područje kulture u potpunosti ostavljeno državama članicama. No, korist možemo očekivati od uključivanja u programe EU.

Koje su, temeljem europskih iskustava, dobrobiti Bolonjskog procesa za nastavu i studente?

— Bolonjski proces zaživio je u cijeloj Europi. Pritom valja imati na umu da je riječ o procesu, a ne o kratkoročnoj kampanji, koji je dobio iznimno snažnu političku potporu. Sam proces definiran je u deset smjernica, od kojih je svaka, sama za sebe, golemi projekt. Mi smo počeli raditi na prvih pet.

Bolonjski proces obuhvaća promjenu strukture visokog obrazovanja, kurikularne reforme prilagođene potrebama studenata i tržišta rada, izgradnju sustava za osiguranje kvalitete, promjenu sustava kvalifikacija, mobilnost i cjeloživotno učenje. Svrha mu je stvoriti fleksibilne obrazovne sustave u kojima će postojati velike mogućnosti za horizontalnu i vertikalnu mobilnost u cijeloj Europi. Samo visoko obrazovanje treba biti daleko efikasnije i fleksibilnije te omogućavati prilagodbu akademskih profila potrebama zapošljavanja, bilo formalnim putovima učenja bilo trajnim cjeloživotnim obrazovanjem i osposobljavanjem.

Naš obrazovni sustav, posebice strukovno obrazovanje, temelji se na podijeli zanimanja kojih ima previše, oko četiristo, i mnoga od njih više i ne postoje, dok s druge strane mnoga za kojima postoji potreba nisu definirana. Zbog toga su i nastavni programi prilično rigidni, teško se prilagođavaju potrebama tržišta rada i razvitku tehnologije, te omogućuju vrlo male mogućnosti za horizontalnu prohodnost. Nadalje, nedovoljna je komunikacija između poslodavaca i obrazovnih ustanova, pa obrazovni programi ne odgovaraju potrebama poduzetnika i industrije. Isto tako, prilično su male mogućnosti doškolovanja i osobnog razvitka, posebice osoba koje su završile strukovne škole.

Bolonjski proces podrazumijeva i preuređivanje sustava kvalifikacija sukladno s EU kvalifikacijskim okvirima te kurikularne reforme temeljene na ishodima učenja. Pritom nije dovoljno definirati znanja i vještine i mjeriti ih, nego je naglasak na osobnim i profesionalnim kompetencijama koje se moraju programirano razvijati tijekom obrazovanja. Zbog toga je pri izradi novih programa potrebno definirati kompetencije, znanja i vještine, pa tek onda izraditi program učenja i školovanja. To vrijedi i za ostale razine obrazovanja, ne samo za visoko. Dakle, potrebno je za svako zanimanje domisliti kakav treba biti konačan ishod pa na temelju njega smisliti program učenja. Jasno je da to ne mogu učiniti obrazovni eksperti samostalno, bez ravnopravna sudjelovanja obrtnika, poduzetnika, stručnjaka iz industrije i javnog sektora...

U Bolonjskom procesu naglašena je i europska dimenzija, jer podrazumijeva slobodno kretanje studenata po Europi. Ta je dimenzija atraktivna, no daleko manje važna od promjena paradigme u pristupu obrazovanju.

Radite na Sveučilištu u Rijeci kao prorektor i sveučilišni profesor. Kako ocjenjujete dosadašnju primjenu Bolonjskog procesa u nas? Koji su se problemi javili pri njegovoj primjeni i kako se oni rješavaju?

— Najvažnije, strukturne promjene već smo proveli u Hrvatskoj: uveli smo tri ciklusa studiranja, čime smo otvorili mogućnost uspostavljanja nacionalnih kvalifikacijskih okvira sukladnih europskim, uveli smo sustav kreditnih bodova, počeli smo izgrađivati sustav za osiguranje kvalitete, uveli smo akreditacijski postupak i pokrenuli sustav za priznavanje inozemnih diploma i kvalifikacija, započeli s uvođenjem doktorskih studija.

Usprkos povremenim kritikama i skepticizmu čini se da postoji visoka razina konsenzusa u svim odgovornim strukturama, posebice u akademskoj zajednici, da su takve promjene važan iskorak Hrvatske prema društvu koje se temelji na znanju. No treba imati na umu da je riječ tek o prvoj fazi reforme, u kojoj se nastoje postići četiri temeljna cilja.

Prvi je cilj preurediti studijske programe u dva ciklusa (preddiplomski i diplomski) i uvesti sustav kreditnih bodova koji, ponajprije, žarište s profesorskog opterećenja stavlja na opterećenje studenata, odnosno učiniti ih realističnijim i skratiti vrijeme studiranja. Drugim riječima, krenulo se u promjenu paradigme koja bi se pojednostavnjeno mogla prikazati kao: nije važno koliko profesori drže nastave, nego koliko studenti moraju raditi da bi svladali studijski program. Sa zadovoljstvom mogu utvrditi da se u kratku vremenu počela mijenjati i ta paradigma, pa možemo reći da mnogi profesori već sada razmišljaju ovako: nije važno koliko studenti moraju raditi, važnije je kakav je ishod, odnosno rezultat, studiranja.

U prvom koraku promijenili smo obrazovnu strukturu, no prava reforma studijskih programa utemeljena na ishodima učenja tek slijedi. Naime, mi smo dosadašnje studijske programe uglavnom prepilili na dva dijela umjesto da smo prvo definirali ishode, a tek onda, ovisno o tome kakve profile želimo, definirali i sam studijski program. Jasno, uvijek postoje iznimke. Neke su ustanove reformu studijskih programa provele vrlo kvalitetno. Dakle, premda mislim da smo to mogli i bolje napraviti, mislim da treba biti realističan. Teško je očekivati da se tako velike promjene mogu provesti u kratku vremenu, no treba istaknuti činjenicu da su na stotine sveučilišnih nastavnika danima radile na preuređivanju studijskih programa. Sada nam slijedi stalno poboljšavanje studijskih programa, što znači da će se oni svake godine mijenjati. Posebice će biti potrebno veliko usklađivanje za dvije godine, kada počnu programi drugoga ciklusa (diplomski studiji).

Drugi je važan cilj u prvoj fazi uspostavljanje nacionalne strukture za osiguranje kvalitete visokog obrazovanja u čiju se realizaciju krenulo, no s postignutim ne možemo biti zadovoljni. Naime, potrebno je u razmjerno kratku vremenu izgraditi ozbiljan, odgovoran i jasan sustav za unapređenje kvalitete, kako na nacionalnoj tako i na institucijskoj razini, koji će jamčiti unapređenja i osigurati dinamičko prilagođavanje institucija i programa.

Treći cilj, u koji se tek zakoračilo, izgradnja je doktorskih studija kao trećeg ciklusa obrazovanja, ne samo za potrebe akademskih institucija i istraživačkih programa nego i za potrebe poslodavaca i tržišta rada.

Četvrti cilj, koji se upravo ostvaruje i koji ovisi o kvalitetnoj primjeni prethodnih ciljeva, izgradnja je sustava za priznavanje diploma i razdoblja studiranja.

Dakle, već i samo navođenje glavnih ciljeva za ovo razdoblje pokazuje o kako je opsežnu poslu riječ. No to je samo početak, praktički uspostavljanje potrebnih pretpostavki za sljedeće korake. Možda će biti i grešaka, nezadovoljstva i nejasnoća, no treba stalno imati na umu da je Bolonjski proces dinamički proces i da se upravo izgrađuje sustav koji će biti prilagodljiv.

Ono što nas čeka nakon prve faze još je zahtjevnije i složenije, zadire u niz aspekata organizacije društva izvan sustava visokog obrazovanja, što znači da će za njegovo napredovanje biti potrebna još viša razina konsenzusa, ne samo akademskog nego i političkog. Slijedi nam rješavanje niza pitanja vezanih uz mobilnost studenata, financiranje visokog obrazovanja, socijalnih i društvenih aspekata, povezivanja istraživanja i obrazovanja, razumijevanje visokog obrazovanja kao javnog dobra i javne odgovornosti, utvrđivanje nacionalne kvalifikacijske strukture i uvođenje obrazovnih razina na temelju ishoda učenja i kompetencija koje daje obrazovanje, fleksibilizacija putova učenja i uvođenje cjeloživotnog učenja i napredovanja, otvaranje visokog obrazovanja prema privatnim servisima...

Drugim riječima, naš sustav obrazovanja bit će kontinuirano i niz reforma, ne samo do 2010. nego desetljećima. Jasno, sva ta pitanja biti će glavobolja i za našu akademsku zajednicu i za sve društvene strukture. Tako je u svim europskim državama i to se ne može, niti treba, izbjeći. Cijeloj priči svi trebaju pristupiti s mnogo dobre volje, zadržati kritički pristup, ali i uključiti se sa željom da se napravi nešto vrijedno i dobro. Nije samo akademska zajednica odgovorna za položaj i ulogu visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Štoviše, čini mi se da je hrvatska akademska zajednica povukla prve poteze i pokazala svoju spremnost na promjene.

Dakle, ako ugrubo pokušamo procijeniti sve ono što bismo trebali napraviti, kako je to zamišljeno prema Bolonjskom procesu, u našim projektima, zakonima i projekcijama, dakle u onome što smo dosad uspjeli osmisliti, uspjeli smo obuhvatiti otprilike polovicu. O drugoj polovici još nismo počeli ni razgovarati, kako ćemo pokrenuti i provesti. Od polovice koju smo uspjeli domisliti realizirali smo dvadesetak posto. Prema tome, sljedećih nekoliko godina moramo realizirati kvalitetno tih pedeset posto i tada nastaviti s ostatkom. Neke smo stvari mogli bolje, više i kvalitetnije, ali to je jasno i pitanje inercije sustava i opterećenosti nizom procesa koji teku paralelno — ali, što je najvažnije, promijenjena je struktura visokog obrazovanja i to je ključni korak.

Koji su nedostaci današnjega sustava doktorskih studija u nas?

— Doktorski studiji u Hrvatskoj izgrađeni su, uglavnom, po tradicionalnom srednjo–europskom modelu šegrtovanja u kojem doktorsko obrazovanje ovisi o odnosu doktoranda i mentora. Nisu dovoljno strukturirani kao program izobrazbe niti su definirane kompetencije koje doktorand treba steći u doktorskom programu. Nadalje, ne postoji jasna institucijska politika doktorskog obrazovanja, ni jasan plan osposobljavanja svakog doktoranda koji uključuje i razvoj njegove profesionalne karijere nakon doktorskog studija izvan akademskih ustanova. Uglavnom se podrazumijeva da doktorsko obrazovanje služi za potrebe stvaranja kadra na sveučilištu te se vrlo malo brine o potrebama poslovnog sektora. U hrvatskoj doktorski studiji jesu vezani uz istraživanja, no ne postoji politika probira mentora na temelju njegovih rezultata i međunarodne prepoznatljivosti.

Doktorski studij, kao treći ciklus visokog obrazovanja, treba ostvariti ishode koji omogućuju uklapanje u VIII. obrazovnu razinu prema European Qualification Framework (EQF). Na temelju originalnog znanstvenog istraživanja i dobro isplanirana programa učenja razvijaju mjerljivi ishodi učenja u trima područjima učenja: znanjima, vještinama i osobnim i profesionalnim kompetencijama (opće ili generičke kompetencije). Drugim riječima, zadaća doktorskih studija nije samo reprodukcija akademskoga kadra, nego stvaranje osoba s najvišim osobnim i profesionalnim kompetencijama koje će koristiti u poslovima javnog sektora, poduzetništva i industrije. To znači da su, pri ustrojavanju doktorskih studija, u prvom planu kvalitetna znanstvena istraživanja na razini koja odgovara europskim i svjetskim standardima. Polaznici doktorskog studija istodobno su studenti i istraživači početnici. Programi doktorskih studija trebaju biti što fleksibilniji, omogućavati samostalno formiranje akademskog profila i podupirati fleksibilne putove učenja. Ne smiju biti odveć regulirani, nego trebaju omogućiti izražaj svakoga pojedinca.

Poslijediplomski specijalistički studiji ključan su instrument za početak stvaranja sustava cjeloživotnog učenja i dodatno produbljivanje postojećih akademskih profila. Njih ne treba brkati s doktorskim studijima.

Nove tehnologije iziskuju sve više obrazovanja za ljude starije dobi. Kakva je situacija u nas?

— Još 2000. Europa si je postavila za cilj da postane najkonkurentnija ekonomija svijeta utemeljena na znanju. Jasno, i Hrvatska traži svoje mjesto u tom društvu. Ključni je preduvjet za to cjeloživotno učenje. To je golem izazov, kako financijski tako i organizacijski. U Hrvatskoj je relativno malen broj ljudi u dobi od 25 do 65 godina uključen u doškolovanje i organizirano učenje pa teško možemo i govoriti o razvijenom sustavu cjeloživotnog učenja. Naime, manje od dva posto radno aktivnih ljudi u proteklom je mjesecu bilo uključeno u neki od oblika cjeloživotnog učenja. Europa si je postavila za cilj da do 2010. taj broj bude 12,5 posto, a u 2005. on je iznosio oko devet posto u starim državama članicama (EU15), odnosno oko 7,5 posto u EU25. Jasno je da je pred Hrvatskom golemi izazov: treba izgraditi sustav cjeloživotnog učenja na svim razinama obrazovanja, uspostaviti fleksibilnije putove učenja i daleko veću horizontalnu i vertikalnu mobilnost, uspostaviti sustav kreditnih bodova i za srednjoškolsko obrazovanje, osmisliti sustav potpora i financijskih instrumenata kojim će se poticati obrazovanje kao i daleko veća privatna ulaganja u obrazovanje, osigurati potrebne infrastrukture…

Velik je broj nastavnika, osobito srednjoškolskih, koji i danas nastavu temelje na izlaganju ex cathedra, uz eventualnu primjenu školske ploče, bez ikakvih nastavnih sredstava i pomagala i bez interakcije s učenicima. Kako to promijeniti u praksi?

— Osobno smatram da je to najkritičnija točka za uspjeh reformi: sposobnost ljudi da prihvate promjene. To znači da je iznimno važno širenje informacija o ključnim paradigmama modernog obrazovanja, razumijevanje ciljeva i, jasno, edukacija o novim metodologijama. Mislim da je u tome napravljeno premalo i da je tu velika odgovornost na voditeljima ustanova. O važnosti razumijevanja cijeloga procesa najbolje svjedoče iskustva iz reforme visokog obrazovanja. Mnogi su pružali otpor, osobito na samu početku, dok nisu shvatili o čemu je riječ. Kad su shvatili, postajali su ili zagovornici reforme ili su joj pristupili mnogo razumnije. Jasno, kad ljudi shvate o čemu je riječ i koji su ciljevi, kad shvate da je to jedan od ključnih nacionalnih prioriteta i praktički jedan od preduvjeta za opstanak, uhvate se posla.

Jasno, i sami ciljevi reforme idu za tim da pozicija profesora bude kvalitetnija u smislu da može vidjeti rezultat svoga rada, da taj rezultat bude mjerljiv i usporediv, a svaki pojedinac koji ulazi u sustav obrazovanja želi da njegov rad bude kvalitetan i prepoznat kao takav. Svi žele red u sustavu, no mnogi još nemaju povjerenja u sustav pa zato teže prihvaćanju reforme. Svrha reforme upravo i jest napraviti jasan sustav u kojeg će svi, nastavnici, studenti/učenici i građani imati povjerenja.

Socijalni i materijalni položaj ljudi (nastavnika) koji trebaju odraditi golemi i zahtjevan posao u ovom trenutku nije takav da hrvatsko školstvo može postati slično onom u naprednim europskim državama. Jasno je da je potrebna politička odluka koja će pokazati da je obrazovanje prvi strateški prioritet za razvoj Hrvatske i koju će slijediti znatnije ulaganje u obrazovanje. Ali, isto tako, velika je uloga i odgovornost svih nastavnika i ljudi koji sudjeluju u procesu obrazovanja. Nastavnici trebaju postati nositelji reformi i promjena u obrazovnom sustavu i, praktički, biti uvijek korak ispred politike. Drugim riječima, nastavnici se putem društvenih promjena koje će generirati obrazovni sustav trebaju izboriti za kvalitetniji socijalni i materijalni položaj.

Srednjoškolski sustav očekuju promjene po sličnim načelima kao i ostale dijelove obrazovnog sustava, no sustav strukovnog obrazovanja bit će najviše na dnevnom redu. Najvažnije su kurikularne reforme prema ishodima učenja i usklađivanje s europskim kvalifikacijskim okvirima.

Kako komentirate projekt rasterećenja učenika?

— Mislim da je iznimno važno pristupiti projektu rasterećenja. Pritom treba razjasniti što znači rasterećenje. Uz današnji razvoj znanosti i tehnologije, koji je nevjerojatno brz i ukupno se znanje udvostruči nekoliko puta prije nego osoba završi školovanje, nemoguće je napraviti curriculum ako se on ne temelji na ishodima učenja koji su usmjereni na razvitak općih kompetencija, primjerice sposobnosti samostalnog učenja, timskog rada, komunikacijskim sposobnostima, razumijevanju i toleranciji prema različitom, informacijskoj opismenjenosti, projektnom radu i kulturi kvalitete... Dakle, tek kad svladamo metodologiju utvrđivanja i mjerenja ishoda učenja moći ćemo definirati curriculum sukladan kvalifikacijskim okvirima i obrazovnim razinama.

Učenici smiju biti opterećeni školom i učenjem, u prosjeku, najviše osam sati dnevno. To znači da ih neće biti moguće držati u školi osam sati i onda još zahtijevati dodatna tri, četiri sata učenja dnevno. Programe učenja treba učiniti atraktivnijima, a goleme količine činjenica prezentirati primjenom svih oblika moderne komunikacija, ponajprije sa svrhom razumijevanja i kritičke uporabe. Usto dobar dio programa treba biti usmjeren na razvijanje osobnih i profesionalnih kompetencija potrebnih za zapošljavanje, aktivan život u zajednici (aktivno građanstvo) i osobni razvoj u cjeloživotnom učenju. To znači da će trebati dobro promisliti koji su sadržaji potrebni te kako organizirati što više izbornih aktivnosti. Mislim da stalno treba imati na umu da djecu ne školujemo za natjecanje u Kviskoteci, nego za život u društvu koje se intenzivno i brzo mijenja.

Kako ocjenjujete važnost uvođenja engleskog jezika od prvog razreda osnovne škole?

— Apsolutno ga podupirem i smatram iznimno važnim. Za život u Europskoj Uniji i za osobni i profesionalni razvoj svakog pojedinca bit će potrebno poznavati najmanje dva strana jezika. Zbog toga je vrlo važno započeti s ranim učenjem stranih jezika. Čini mi se da Hrvatska u tome dobro stoji.

Što smatrate ključnim koracima za unapređenje hrvatskog obrazovnog sustava?

— Mislim da je najvažnije sustavno i organizirano pristupiti promjenama paradigmi, a naš sustav treba u vrlo kratku razdoblju promijeniti najmanje tri paradigme. Dakle, nešto što smo prakticirali nekoliko desetljeća valja promijeniti u sljedećih pet, šest godina. Mijenja se temeljna postavka na kojoj počiva organizacija obrazovnog procesa s nastave prema učenju, i to u dvama koracima: upravo se u visokom obrazovanju uspostavljaju programi na temelju radnog opterećenja studenta (a ne radnog opterećenja nastavnika), no ubrzo slijedi promjena programa prema unaprijed planiranim i mjerljivim ishodima učenja, što znači uvođenje fleksibilnijih putova učenja, akumuliranje kredita i mogućnosti za svakog studenta da izgrađuje vlastiti kvalifikacijski profil. Slične promjene očekuju se i u srednjem i osnovnom obrazovanju.

Najveći sistemski izazov koji vidim u ovom trenutku jest: kako razviti sustav putem kojega će se barem sto tisuća zaposlenih ljudi godišnje uključiti u cjeloživotno učenje. Naime, to je minimum koji je potreban da bi se ostvarilo ono o čemu sam maloprije govorio. Prije svega važno je razvijati kulturu učenja, što podrazumijeva da se obrazovanje počne tretirati kao ulaganje, kako na razini svakoga pojedinca, tako i na razini sustava, odnosno ustanova ili poduzeća.

Težište u obrazovanju potrebno je prebaciti s nastave na učenje, odnosno na ishode učenja. Posebice je bitno sustavno i dobro promišljeno razvijanje osobnih i profesionalnih kompetencija, osim znanja i vještina, koje će biti korisne ne samo poslodavcima nego i cijeloj društvenoj zajednici. Prema tome, najveći je sadržajni izazov promijeniti obrazovne programe u programe učenja zasnovane na mjerljivim ishodima učenja.

Nadalje, svaki će pojedinac morati preuzeti odgovornost za vlastito školovanje, barem na tercijarnoj razini, što znači uvođenje školarina, stipendija i subvencioniranih kredita kako bi obrazovanje bilo efikasnije, ali i dostupno svima, odnosno kako bi zadržalo socijalnu dimenziju.

Osim toga, potrebne su velike promjene u organizaciji institucija, ponajprije osiguravanje daleko veće autonomije na svim razinama, ali i veće odgovornosti, što znači uspostavljanje sustava za vanjsko vrednovanje, ali i sustava za unapređenje kvalitete u samim ustanovama. Na sveučilištima predstoji reorganiziranje i mnogo racionalnije korištenje resursa. Dakle, goleme promjene u sustavu obrazovanja.

Razgovarao Zlatko Vidačković