UVIJEK MOŽE I BOLJE

UVIJEK MOŽE I BOLJE

Ako Dubrovnik i nadalje želi imati svoj festival, ne može se koristiti gradskim poljanama za koncerte zbog buke iz ugostiteljskih objekata, a tvrđava Revelin pokazala se akustično neprikladnom za velike ansamble, onda treba ozbiljno razmišljati o pravoj koncertnoj dvorani

Ako bismo pregled glazbenoga programa 57. dubrovačkih ljetnih igara gledali statistički, bilo bi to ovako: u 45 dana održan je 21 večernji koncert, pet ponoćnih serenada, jedan balet, jedna opera, pet folklornih priredaba i dva su ansambla predstavila nacionalnu glazbu Indije i Kine. U realizaciji programa sudjelovali su glazbenici sa svih strana svijeta, a program je nudio djela u širokom povijesnom koraku vodeći računa da se skladbe ne ponavljaju, no to se nije moglo u potpunosti izbjeći. Koncerti koji su se najčešće održavali u atriju Kneževa dvora, bili su dobro posjećeni. Težište ovogodišnjega glazbenog programa bilo je obilježavanje obljetnica: veoma obilato nudila se Mozartova glazba, Šostakovičeva i Papandopulova, dok su obljetnice Ivana Brkanovića i Mila Cipre bile naznačene samo jednim djelom, što smatramo propustom. Raspored priredaba bio je neosmišljen, ili su se nizali komorni sastavi ili recitali, što je za prosječna posjetitelja koncerata moglo biti monotono ili pak tko je u gradu boravio tjedan dana nije mogao uživati u raznolikoj glazbenoj ponudi.

Vratilo se lijepoj tradiciji da veliki ansambli otvaraju i zatvaraju Igre pa je tako 10. srpnja na neprimjerenu prostoru Boškovićeve poljane muzicirala Zagrebačka filharmonija sa solisticom Monikom Leskovar i dirigentom Vjekoslavom Šutejom, ali kiša je omela priredbu pa se koncert morao skratiti. Nešto više sreće imao je Ruski simfonijski orkestar na dan zatvaranja festivala 25. kolovoza, jer je sa solisticom Vedranom Kovač i dirigenticom Tomomi Nishimoto program odsvirao u dvorani tvrđave Revelin, koje pak akustika također ne odgovara velikim orkestrima te se pitamo: ako Dubrovnik i nadalje želi imati svoj festival, ne može se koristiti gradskim poljanama za koncerte zbog buke iz ugostiteljskih objekata, a tvrđava Revelin pokazala se akustično neprikladnom za velike ansamble, onda treba ozbiljno razmišljati o pravoj koncertnoj dvorani kakve imaju europski festivalski gradovi, ili ćemo se prepustiti stihijskom pretvaranju Dubrovnika u veliku ćevabdžinicu s mirisom derneka???

Svakako nitko ne očekuje da u toliku broju koncerata svi koncerti imaju jednako visoku umjetničku razinu. Direktor glazbenoga programa Neven Frangeš nastojao je od brojnih ponuda izabrati najbolje, pa su mnogi pojedinci i ansambli dali odličan prilog 57. dubrovačkim ljetnim igrama kao: mezzosopranistica Marjana Lipovšek i pijanistica Anthonyja Spirija, Camerata Bern sa solistima violinistima Sholmom Mintza i Romanom Simovićem, London Mozart Playes s flautistom Sirom Johnom Galwayem, trio Vlatković–Sobotka–Azizova, violončelistica Natalie Clein i pijanistica Kathy Stott, Leipziški gudački kvartet, violončelist Antonio Meneses i klaviristica Cristina Ortiz, trio u sastavu violinist Gidom Kremer, klaviristica Katia Skanavi i udaraljkaš Andrei Puškarev te ruski glasovirač Aleksandar Ghidin. Od hrvatskih glazbenika dva je nastupa imao Dubrovački simfonijski orkestar, jedan je bio u suradnji s dirigentom Repušićem i solistom Malcomom Bilsonom, koji je svirao na obnovljenom fortepianu (vlasništvo Dubrovačkih muzeja) graditelja Antona Waltera, Mozartova suvremenika i graditelja instrumenata. Akademski zbor Ivan Goran Kovačić pod rukom Luke Vukšića izveo je u katedrali Hrvatsku misu u d–molu Borisa Papandopula, uz Zagrebačke soliste. Uoči sama završetka Igara nastupio je Ansambl Cantus pod dirigiranjem Berislava Šipuša koji su izveli djela Papandopula, Hindemitha i Mahler–Schönberga, a zapažamo da bi bilo primjerenije da su umjesto posljednja dva autora izveli po jedno djelo Brkanovića i Cipre, čime bi svoju temeljnu zadaću ostvarili. Nastup Varaždinskog komornog orkestra s dirigentom Pavlom Dešpaljem i dubrovačkim solistima, pijanisticom Marijom Grazio i trubljačem Vedranom Koceljom, ocijenjen je kao najuspješnija večer na 57. dubrovačkim ljetnim igrama i nagrađen Orlandom.

Uvrštavanjem u program opere H. Purcella Didona i Enej željelo se komornu operu vratiti na festival, za realizaciju takva plana doveden je na tvrđavu Lovrijenac engleski ansambl New London Consort, ali publika je doživjela tiho razočaranje, jer izvedba je prezentirana, uglavnom s vrsnim pjevačima i malim instrumentalnim ansamblom, u poluscenskoj postavi. Upitno je zašto se takvoj realizaciji prišlo, jer ponuđeni prostor idealan je okvir za sadržaj opere čija se radnja događa u Kartagi i predstava je imala sve uvjete da dosegne razinu čuvene operne predstave u istom prostoru, Otmice Lukrecije, kojom je ravnao sam autor Benjamin Britten, a režirao je Vlado Habunek i zbog koje su ljudi putovali u Dubrovnik. Prilika je propuštena!

Ako se već davala baletna predstava, trebalo je angažirati balet koji bi imao premijeru na Dubrovačkim ljetnim igrama. Prikazan je pak balet Maestro na glazbu Borisa Papandopula, koji je već imao nekoliko izvedbi.

Što se tiče ponoćnih serenada, iz godine u godinu uvijek se postavlja pitanje njihove svrhe, a ionako se zbog buke s Place svirka jedva čuje. Nekada su na takvim priredbama nastupali svježi pobjednici raznih natjecanja. Od pet održanih koncerata u ponoć treba spomenuti uspješan nastup kvarteta Cellomania i gitarista Petrita Çekua.

Ileana Grazio