Umjetnik uvijek mora tražiti istinu

Umjetnik uvijek mora tražiti istinu

Shakespeareovo je kazalište kazalište identifikacije, dok moje to nije. Moji glumci na sceni nisu zrcalo publike, nego najviše zrcalo sebe samih. Sami sebi stvaraju svoj svijet i svoja pravila na sceni. Sebi stvaraju vlastiti univerzum s vlastitim pravilima, usponima i padovima. Za mene je glumac netko tko ima strast ubojice, ali ne ubija

Jan Fabre danas je jedna od najzanimljivijih osobnosti suvremenoga kazališta. Osobito kada je riječ o pomicanju granica tradicionalnoga teatarskog shvaćanja. Flamanac iz Belgije od prve predstave KazaLIšte je (k)lizalište praizvedene 16. rujna 1980. u Antwerpenu provocira kazališni svijet, dokazujući kako u dramskoj radnji jednako mjesto pripada tijelu kao i riječi. Propituje mogućnosti povezivanja sadržaja plesa, pokreta, sa sadržajem teksta. Teatarskim postignućima uspio je uvjeriti mnoge nevjerne teatarske Tome da je tijelo srž teatra. U tijelu se zbiva dramski sukob. Fabre tvrdi da se u tijelu stalno vodi borba »između života i smrti, pri čemu kostur zastupa smrt, a meso život. To je borba za preživljavanje, za vječnost, nastojanje da se opstane, da se postoji, da se nadiđe to beznačajno biće koje jesmo«. Premda priznaje da je vjerni sljedbenik Antonina Artauda, ipak mu se mora priznati kako je otišao dalje, da je artoovsku okrutnost oplemenio duhovnom puninom tijela. Ovogodišnji susret na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je Fabre vodio Međunarodnu kazališnu radionicu i predstojeći Festival svjetskog kazališta, gdje će biti izvedena i njegova predstava Anđeo smrti, bili su povod razgovora s vrsnim umjetnikom.

Sudeći prema predstavi koju ste napravili sa sudionicima kazališne radionice, zaključujem da je improvizacija osnova vaše metode.

— Točno, ali to je samo dio moje metode, vježba kojom se koristim. Vrlo često dajem vježbe koje su improvizacije iz kojih dobivam materijal i ideje što ih primjenjujem u građenju i stvaranju predstava. Jednom je to vježba glumljenja stare osobe, drugi put vježba grčenja mišića životinje koja se bori za život, odnosno što se događa kada životinja umire. Treća vježba koju sam često radio zove se peta emocija, a uključuje niz emocija kao što su plač, ljubav, sreća, zadovoljstvo… U toj vježbi izvođač u bilo kojem trenutku mora presjeći emociju i ponovno se vratiti na početak ili prijeći u neku drugu. To je vrlo tjelesna vježba. Jedna od vježbi je imaginacija tijela, koja pokazuje da je mozak najseksepilniji, najerotskiji dio ljudskog tijela.

Koju vježbu ste radili na radionici u Dubrovniku?

— Na dubrovačkoj radionici sudionici su vježbali donošenje vatre, ticala se Prometejeva mita. Vježbali su i Sizifovu muku, ponavljanje iste radnje i vraćanje na početak.

Za Aristotela radnja je bit drame, dakle kazališta. Tako je i u vas, a ipak se bunite protiv konvencionalnog aristotelovskog teatra i ne prihvaćate ga. Znači li vaša pobuna da je konvencionalno kazalište zaboravilo na radnju?

— Ne počinjem od dramske radnje, nego od unutarnjega sukoba ljudskog tijela. To je vrlo očigledno. U mojim predstavama ljudi moraju reagirati na sukob. Dakle, pojedinac se sam mora boriti protiv svojih granica. Vrlo često u svojim izvedbama pokazujem konfliktne situacije, gdje glumci moraju reagirati na vlastite unutarnje sukobe. Mizanscena je takva da glumac mora reagirati na tu strukturu i na konflikt na koji nailazi. Ako to usporedim s grčkim kazalištem, mislim da u mojem radu glumci poput junaka izlaze iz uloge kako bi reagirali na situaciju, a ne da bi djelovali po volji bogova. Moji su likovi poput heroja u grčkoj drami, samo što je njihova volja ono što je u Aristotela volja bogova. Imaju hrabrosti živjeti opasno i doživjeti poraz ili pobjedu.

Dramu današnjega čovjeka vidite, čini mi se, u čovjekovoj sumnji u sebe te u sukobu čovjeka i svega što mu civilizacija nameće? Jeste li se kada zapitali kamo će vas pobuna dovesti?

— Ne mislim da je smisao mojega djelovanja pobuna. Mislim da je moje djelovanje obrana ranjivosti intime čovjeka i čovječanstva, kao i obrana ljepote koja nas okružuje. Ono što se vanjskom svijetu čini pobunom stvaraocu je posve normalno, uobičajeno, organsko. Moj rad nije usmjeren protiv nečega, nego govori o drugim mogućnostima. Rastvara drugi, nepoznat svijet.

Ipak se bunite protiv konvencija civilizacije.

— Nisam protiv ničega, nego samo imam drukčiji način pristupa društvu, ljudskom tijelu i ljepoti.

Za svoj teatar kažete da je obred čišćenja. Čišćenje od čega?

— Mislim da naše društvo pokušava manipulirati na duševnoj i tjelesnoj razini i stoga više ne mislimo ispravno. Ljudima se nameću pojmovi koji se kose s njihovim temeljnim civilizacijskim vrijednostima. U našem društvu menstrualna krv smatra se nečim negativnim iako, ako se dublje razmisli, ona označava plodnost. Primjerice, u televizijskim reklamama tijelo više nema nikakve mirise, ne znoji, ne smrdi, ne krvari.

Živimo u zapadnom svijetu napredne tehnologije, gdje se sve manje mari za čovjeka, čije tijelo proizvodi mokraću, znoj, suze, krv, smrad. Moramo prihvatiti svoje tijelo kao nešto korisno pozitivno, kao sredstvo za spoznavanje istine o sebi. Tijelo je dakle nešto iskonsko, u opreci modernom društvu, koje čovjeka nastoji podrediti sebi i pretvoriti ga u robota. Tijelo treba prihvatiti kao nešto pozitivno, kao stroj koji proizvodi istinu o nama.

Izlučevine tijela rabili ste u svojim predstavama. U jednoj predstavi pije se mokraća.

— Da. Nekada su se ljudi liječili pijenjem svoje mokraće.

Vaš se rad temelji na istraživanju ljudskoga tijela. Zašto ste toliko zaokupljeni tijelom?

— Već više od dva desetljeća moj se rad temelji na istraživanju ljudskoga tijela jer čovjek, po mojem mišljenju, otjelovljuje dva kulta, kult nepomičnosti i kult kretanja. Kostur vidim kao kult nepomičnosti, koju stalno nosimo sa sobom. Istodobno, tetive, masno tkivo, mišići, odnosno meso, kult su pokreta. Meso ima poriv da djeluje i da samo sebe uništava. Istodobno, u nama, u unutrašnjosti naših tijela postoji osnovica, kostur, kost, kamen, okoštalost. To je kult nepomičnosti, smrti i pogleda okrenuta u prošlost. U tome vidim oblik drame. Sukob između mesa i kostura sukob je koji želim pokazati. Taj unutarnji sukob proizvodi božansko. Događa mi se u predstavama da čovjek na vrhuncu toga sukoba stekne osjećaj kako je sukob nestao i da se dogodilo jedinstvo tijela i duha. Dakle, nastaje duhovno stanje u kojem su duh, materija i djelovanje usklađeni. Mislim da u takvim trenucima progovara bit kazališta, zbog koje radim.

Vama je katarza zapravo pomirba ta dva kulta?

— Nije tu riječ samo o mirenju ta dva kulta, nego i o destruktivnom porivu i nagonu preživljavanja. O borbi između života i smrti, pri čemu kostur zastupa smrt, a meso život. To je borba za preživljavanje, za vječnost, nastojanje da se opstane, da se postoji, da se nadiđe to beznačajno biće koje jesmo.

U knjizi Corpus Jan Fabre na jednom mjestu tvrdite da je »ljudsko biće zrelo za redefiniranje«. Zbog čega?

— Dok mi ljudi postajemo slabiji, tehnologija ide naprijed. Zato! Naše oči, uši, ruke sve više stare, a tehnologija napreduje. Kako tehnologiju proizvode ljudi, to znači da je i ljudsko tijelo sklono promjenama, spremno je za redefiniranje. Spremno je za prihvaćanje različitih ideologija.

Razne ideologije tjeraju svijet da sve više razvija i usavršava razne tehnologije. Ali to ne znači da moramo postati stroj, nego moramo postati svjesni svojih prednosti u odnosu na stroj.

Kada bi recimo uspjela redefinicija čovjeka na način kako biste htjeli, ne mislite li da bi tada prestao i razlog za vaš teatar?

— Kazalište mi je jako bitno i ne bih ga prestao raditi. Razlog zbog kojega vjerujem u kazalište i zbog čega ga stvaram tiče se publike. Vjerujem da je kazalište mjesto koje čuva sveti odnos između gledatelja i glumca. Čuva sveti običaj onoga što je sam početak kazališta. Pogotovu u ovom svijetu, gdje se razvija tehnologija e–mailova, gdje se izbjegava govor o intimi i uopće razgovor, komunikacija, što je sama bit kazališta. U virtualnom svijetu u kojem sve neljudskije živimo teatar mora ostati ono što je od početka bio — izravan kontakt publike i glumca.

Treba li spašavati današnju civilizaciju potrošačkoga društva, tzv. civilizaciju smeća, ili bi bilo bolje pustiti je da propadne?

— Treba se boriti da sačuvamo spiritualna, duhovna mjesta, a kazalište je sigurno jedno od takvih. Kazalište je mjesto tišine. Usporedimo li ga s tvornicom obuće Puma, gdje nema javnosti, gdje su radnici u svojem unutarnjem svijetu i rade bez javnosti, ipak postoji razlika. Tvornica nije spiritualno mjesto, nego mjesto gdje se proizvodi potrošnja, novac. I Crkva, jer je politički manipulirana, iako je spiritualno mjesto, nema ono što ima kazalište. To nisu ni muzeji, jer u njih možete useliti velike reklame. Kazalište treba sačuvati kao jedno jedino spiritualno mjesto, oslobođeno svake ideologije. U kazalištu ljudi istražuju istinu i ljepotu na ozbiljan način.

Jeste li kada razmišljali da bi čekanje i gledanje kako naša civilizacija propada moglo biti tema neke vaše buduće predstave?

— Umjetnik mora pomoći napretku civilizacije, a ne čekati da ona propadne. Bilo bi protiv moje naravi vjerovati da čovječanstvo nije čisto i pravedno. Vjerovati suprotno bio bi cinizam. Umjetnik mora biti taj koji obogaćuje društvo. Mora pomoći napretku civilizacije, a ne čekati da ona propadne. Moj se rad sastoji u odbijanju cinizma. Cinizam nije u mojoj naravi, svi su moji radovi odbijanje cinizma. Umjetnik uvijek mora tražiti trenutke istine.

Tražite čistoću i istinu?

— Kao umjetnik da. Svaki bi umjetnik trebao nastojati oko toga. Premda nije prava riječ istina, nego trenuci istine.

Što je za vas glumac, stroj ili biće nesvjesno sebe i svojih mogućnosti?

— To je pojedinac s talentom, sa željama i nastojanjima, sa snovima, noćnim morama, žudnjama. On je junak u stalnoj borbi — dobiti ili izgubiti. On sebe mora istraživati na svim razinama; fizičkoj, mentalnoj, psihičkoj... Kada glumac ili plesač radi na sebi, postaje i svoj redatelj i svoj koreograf. U mojem radu on je uvijek lutka — metaforički simbol lutke. Ali on je lutka koja misli i djeluje.

Shakespeare je rekao kako je »glumac kratak sažetak i komentar vremena«, zrcalo vremena. Što mislite o toj definiciji glumca?

— Shakespeareovo je kazalište kazalište identifikacije, dok moje to nije. Moji glumci na sceni nisu zrcalo publike, nego najviše zrcalo sebe samih.

Sami sebi stvaraju svoj svijet i svoja pravila na sceni. Sebi stvaraju vlastiti univerzum s vlastitim pravilima, usponima i padovima. Za mene je glumac netko tko ima strast ubojice, ali ne ubija.

U vašoj trupi dosta umjetnika ne ostaje dugo. Zašto?

— Ima ih koji sa mnom rade otpočetka, dakle 25 godina. Trupa je poput obitelji, ljudi odlaze i vraćaju se. Ako ljudi odu, ne odlaze u ljutnji, nego da bi gradili karijeru.

Doimate se kao autoritarna osoba, diktator. Dolazite li u sukobe s onima s kojima radite?

— Kada se osvrnem u prošlost, baš i ne. Ali kao umjetnik radim izbor onoga što je dobro. Triput moraš reći ne da bi rekao da. Moraš mnogo puta reći ne pa tek onda prihvatiti. Moraš raditi selekciju. To ne znači da ih ne poštujem.

Zašto izvođače svojih predstava nazivate ratnicima ljepote? Ne ratuju li oni često i za ružno?

— To je naziv koji dajem ljudima koji su sa mnom barem četiri, pet godina. Taj se pojam odnosi na ljude koji brane ranjivost ljepote, brane ranjivost ljudskog tijela. Ratnik je gotovo poput viteza. Primjerice, viteza Lancelota, koji vjeruje u ljudsku dobrotu, u čovječanstvo.

Je li to i vitez tužnoga lica?

— Ne, nego vitez očaja.

Koji su vas od kazališnih inovatora najviše potaknuli da se bavite ovom vrstom kazališta? Ubrajate li među njih i Mauricea Maeterlincka, svojeg zemljaka?

— To je prije svih Antonin Artaud. Kad pročitate moju knjigu Corpus Jan Fabre, uvjerit ćete se o tome. Mnogo pisaca napiše knjige o kazališnim metodama, tehnikama, koje vrlo brzo zastare, ali Artaudove su još aktualne i za glumce i za plesače, i općenito za sve kazališne kreativce. On je napisao tekstove koji su i danas suvremeni, ali nisu odraz vremena, nego su ispred kazališnoga vremena. Njegove metode i danas silno koriste teatarskim ljudima.

A Grotowski, s kojim ste jednom došli u sukob?

— O ne. Dosta smo razgovarali, nije to bio sukob. Meni su njegove metode zastarjele i nekorisne. Jedino što nas je povezivalo bilo je poštovanje prema Artaudu.

Ne priznajete ni Pinu Bausch, koja u Hrvatskoj ima mnoštvo poklonika?

— Nije riječ o priznavanju ili nepriznavanju. Pina jednostavno ima drukčiji pristup ženama. U nje žena traži emancipaciju, nosi teret na svojim leđima, a za mene su žene samo biološki različite od muškaraca, inače su mi na istoj društvenoj ljestvici. Dakle imamo potpuno različit odnos prema ženama. Za mene je žena jaka ličnost, a za nju ugrožena je svojim spolom.

Često izjednačavate čovjeka i životinju. Zašto?

— I mi ljudi smo životinje, jako lijepe životinje. Životinje su najbolji doktori i najbolji filozofi, od kojih ljudi mogu jako mnogo naučiti. Često u svojoj trupi tjeram glumce da oponašaju pokrete životinja. Mnoge vježbe koje radim temelje se na usporedbi fizionomija čovjeka i životinje. Moji glumci uče i tako što imitiraju pokrete životinja.

Maeterlincka sam spomenuo i zato što je on u svojem teatru simbola, simbolizma, ustrajavao i na ljudskoj duši. Gdje je vama duša?

— Maeterlinck je jedan od najboljih flamanskih autora, čak je i moj pradjed pisao predgovore za neka njegova djela, ali ja imam drukčiji koncept teatra od njega. Maeterlinckov je koncept povezan s katoličanstvom, dok je u mene pojam duše više biološko stanje, svjesnost mozga. Vjerujem da predmeti, stvari, kamen, materija općenito, imaju dušu, energiju i inteligenciju kao i ljudi. Duša je za mene ono što sam već rekao, trenuci istine, koje ne možeš definirati, ali su na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Volite li E. G. Craiga? Njegov način rada?

— Da. Mislim da je bio važan kazališni mislilac.

Koliko volite sebe?

— Kao ljudsko biće.

Kao umjetnika? Niste li preveliki samoljubac? Netko tko ustrajava u svojoj metodi vjerojatno to mora biti!?

— Odveć sam druželjubiv da bih bio narcisoidan. Odveć sam strog da bih prihvatio samo vlastiti način razmišljanja. Odveć sam kritičan prema onome što radim. Skršio sam mnoga vlastita pravila, ali ih i ponovno prihvatio i uporabio. Odveć sam kritičan da bih bio narcisoidan. U kazalištu sam mnogo pravila i istina skršio i ponovno ih prihvatio.

Nekoliko ste puta život izložili pogibelji. Jeste li spremni na to i ubuduće?

— Da. Pripremam solo izvedbu u Veneciji i možda ću opet sebe izložiti životnoj opasnosti. Ne bojim se toga. Često sam to činio i ne znam zašto to ne bih ponovio?! Razlog zašto radim je u tome što želim izazvati vlastiti um i provjeriti tjelesne i mentalne granice, da bih otkrio kako reagiram kao ljudsko biće i kao umjetnik. Tako saznajem tko sam i kao čovjek i kao umjetnik. To mi iskustvo pruža i drukčiji odnos prema umjetnicima s kojima surađujem. Ponekad je dobro sama sebe suočiti s opasnošću i zbog drukčijeg pristupa glumcima i plesačima. Dobro je imati vlastito iskustvo.

Razgovarao Andrija Tunjić