Umjesto seminara

Umjesto seminara

Vanja Černjul, Subjektivni kadrovi, VBZ, Zagreb, 2006.

Za malo se osoba u hrvatskom filmu može reći kako se bez njih ne može zamisliti krug kojem pripadaju. Tomislav Pinter jedan je od njih. Snimatelj koji je potpisao filmove poput Abecede straha, Skupljača perja, Ronda, Breze; koji je surađivao s Babajom, Berkovićem, Mimicom, Makavejevim i Wellesom. Njegov kolega Vanja Černjul, diplomant zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti koji je profesionalni život pronašao preko Atlantika, autor je opsežna intervjua s velikanom domaćeg filma. Kako su izgledali snimateljski počeci u tadašnjoj poslijeratnoj Jugoslaviji, kako se stvarala sirijska kinematografija, kako su se »pronalazili savršeni kadrovi«... Sve to, ali i još podosta toga, krije se u knjizi Subjektivni kadrovi.

Uspješnost intervjua procjenjuje se po brojnim pokazateljima: upućenost i pripremljenost ispitivača, ali još i više spremnost ispitivanoga na iskrene, opsežne odgovore. Černjula i Pintera osim bliskosti koju ponekad donosi profesionalna kolegijalnost spaja i prethodno poznavanje koje su organizirali Černjulovi roditelji. U trenucima kad je njihov sin razmišljao o snimateljskoj karijeri dogovorili su mu razgovor s poznatim kamermanom; ni više ni manje nego s Pinterom. Ne čudi stoga što Subjektivne kadrove krasi vrlo prirodan, gotovo intiman karakter razgovora, u kojem Pinter brojnim anegdotama, ali i oštroumnim opaskama daje uvid podjednako u svoj snimateljski opus, ali i u povijest razvoja domaćeg filma. Teško je reći koja su Černjulova pitanja izazvala zanimljivije Pinterove odgovore: da li ona u kojima se problematiziraju njegova izražajna sredstva i praktična rješenja na pojedinim filmovima ili ona kroz koje i sam pronalazi informacije (uglavnom povijesnoga karaktera) za koje nikada prije nije čuo.

Tomislav Pinter nema diploma na zidu, ali ima itekakav životopis. Neke njegove filmove već smo spomenuli, no važnije od nabrajanja naslova za koje je zaslužan jest locirati njegov unutarnji poriv, koji ga je uopće doveo do tih projekata. Danas se, u kontekstu globalnog informatiziranog društva, gotovo nevjerojatnim čini Pinterov stav u kojem pakira kovčege i odlazi na parišku projekciju Lole Raoula Coutarda jer je pročitao kako je upravo u tom filmu primijenjena nova tehnika osvjetljivanja. Poenta je u činjenici kako to uopće nije bio izoliran slučaj. Pozicija je to čovjeka obrazovana u radu, profesionalca kojem je posao ujedno strast i koji u svojoj sigurnosti gotovo lakonski može govoriti o projektima koji su ga zaobišli, koje je propustio jer je stvarao u vremenu lišenu mobitela, interneta i stalne dostupnosti. Iako dakle bez diplome na zidu, ali i bez formalnih obrazovnih projekata kojima bi iskustvo prenio mladim kolegama, upravo se Subjektivni kadrovi mogu smatrati rješenjem, ključem i za jedno i za drugo. Opsežni odgovori koji pozornu čitatelju otkrivaju mnogo više no što se naizgled čini njegova su i diploma i licencija za držanje seminara. Dapače, seminari sami.

Trenutak kojega se nismo dotaknuli jest zanimljivost jedne nijanse odnosa Černjula i Pintera. Čovjek koji filmsku karijeru gradi u Americi s lijepom količinom fascinacija piše i razgovara s čovjekom koji čitav svoj stvarateljski vijek vezuje uglavnom uz prostor u kojem je rođen i odrastao. Pinter je jasno imao brojne koprodukcijske angažmane, baš kao i radove u posve stranim projektima, no pozive za trajni odlazak u Hollywood uvijek je odbijao. Slobodu nije želio mijenjati za udobnost... Očigledno je ta spoznaja najdostupnija upravo onomu koji je okus te udobnosti imao priliku kušati, snimatelju koji bi lako mogao biti i novinar — Vanji Černjulu.

Hrvoje Pukšec