UDIO ŠOLJANA

UDIO ŠOLJANA

Antun Šoljan, Magično oko, sabrane pjesme u redakciji Tonka Maroevića, Fraktura, Zaprešić, 2006.

Teško je razmatrati neki posebni dio opusa Antuna Šoljana (1932 – 1993), a da istodobno ne poželimo usporediti ga s drugim žanrovski udaljenim dijelovima njegova djela. Na to nas potiče dojam da je Šoljan pjesnik i onda kada ne piše poeziju: u prozi odan provedbi fantastičnoga nacrta, u dramskom dijalogu obuzet konceptom i antiautoritarnom porukom, u kritici usmjeren britkosti elegantna iskaza. Šoljan je totalni pisac i onda kad mislimo da njegovim djelima imamo što prigovoriti. Poezija je sama srž njegove literarnosti, njezino magično oko, stoga s posebnom pozornošću i zanimanjem prilazimo njegovim sabranim pjesmama. Očito je isto tako da je Šoljan glavne dionice krugovaškoga pjesništva prepustio usmjerenijim kolegama, Mihaliću, Slamnigu, Gotovcu i Slavičeku, da bi se sam posvećivao poeziji mimo žanrovskoga voznog reda.

Nastojeći na individualizaciji svoga poetskog diskursa, Šoljan u početku kao da hoće prijeći sva iskustva frustracije i uzaludnog napora koja dijeli s drugima, ali pokazuje u tome gotovo više upornosti u samokažnjavanju od njih. Isto tako on više od svojih kolega pokazuje naznake vitalizma — Dragojević bi rekao biofilnosti — ali one, književno još ne potpuno osviještene, više su se prepoznavale na planu osobnog života, osobito u radosti života s morem (Mladost). »Ova su mjesta bez nas, prijatelji…« poručuje ipak pjesnik dajući dovoljno do znanja o iskustvu egzistencijalne uzaludnosti, koja nikako da iz količine prijeđe u kakvoću suprotnoga predznaka. Najpoznatije pjesme iz zbirki Na rubu svijeta (1956) i Izvan fokusa (1957) Sjevernjaci, Kiša, Kralj, Bacač kamena, Starci, Odlazak ustrajno variraju temu odlaganja životnoga projekta i starenja kao posljedice, prisjećajući se Eliotova Tiresije i ozračja Puste zemlje. U tim vrsno napisanim pjesmama Šoljan pod hladnim nordijskim podnebljima iskušava objektivne korelative odgađanja nekoga pravog života kojega nema. To su teme o kojima usporedno piše i Slavko Mihalić, opuštenijom slikovnošću, na način prilagođeniji mijenama povijesne osjetljivosti. Hladni rat političkih mozgova poprima oblik ekspresionistički potenciranih ustrajnih prisjećanja na minuli rat: »...svake noći po pustim ulicama / iz mraka dođe, za mnom ide, i prijeti, / za mnom ide zeleni mrtvac i prijeti« (Uspavanka). Kao što nam se to već često događalo, paranoidno se obnavlja osjećaj krivnje za tuđa nedjela, da bi se iz kolektivne savjesti pokušao roditi neopterećeni pojedinac.

Na kraju zbirke Izvan fokusa probija napokon u prvi plan tema mora kao prostora otvorene egzistencije, kojom Šoljan napokon napušta eliotovski modernistički projekt za volju postmodernističkog okretanja repertoaru, valerijevski rečeno, uvijek ponovo započetih tema. U antologijskoj pjesmi Sjedim u restoranu, dovršio sam ručak more se javlja kao neodgodiva ekstaza trenutnog; u pjesmi Sjeti se mornaru da si more ono je istodobno i ujevićevska mudrosna stilizacija, gdje se o osobnom iskustvu govori samo putem generičkog, koje se sažima sentencijama. U uvodu zbirke Gartlic za čas kratiti Šoljan ne dodiruje samo asocijacijom Frankopana, Bunića, Ujevića, nego izlaže cijeli književni program nasljedovanja hrvatske književnosti metaforom gartlica, koji ga osvaja ljepotom, ali i osljepljuje vremenitim pojmom ljepote. To je vrt koji opaja, ali i zarobljuje onoga koji posvećuje novim zadaćama borbe protiv gospodarâ vremenitog, oni koji isisavaju životnu srž pjesnikova života prije nego što bude prisiljen mrtav leći pod svoju ružu. Videći mnogo više, izgubio sam cvijet — samo je jedan od zaključaka pjesnika koji se definira kao slobodnjak, mozgaš (razumije se krivovirna pravca). Stoga se i odlučuje oteti se pukom služenju trubadurskom kultu gospojine ljepote kako bi se pridružio burnom ružičnjaku egzistencije.

U vrlo nijansiranu programu, koji se koleba između simbolične razine i stilskog pastiša, Šoljan ispituje mogućnost nadindividualnog angažmana, šireg od onog koji mu pruža pripadnost književnoj klapi. S više humora i autoironije Šoljan će u pjesmu Testament staviti i vlastiti slučaj, a mnoge od pjesama koje će i nakon toga napisati imat će sličnu testamentarnu poruku ili ton životnog obračuna — sve do biofilnog manifesta pjesme Ekspres preporučeno. U Prilogu za kolektivnu biografiju Šoljan u modelu skupine istomišljenika krugovaša vidi jedini način preživljenja u neprijateljskom ideološkom okružju s ishodom koji razočarava: »Trideset godina njihova života s knjigama / urodilo je uglavnom samo figama.../ Generali su htjeli od njih da ne žive, / nego da žive za ovo ili ono / Oni ne prestajahu svemu da se dive, / iako im fantomi šaptahu, da nema ništa novo...« Šoljan govori o ozračju jednoumlja, političkih cenzura i pritisaka govori tek naznakom opreka dan–noć, san–java, gašenjem svjetla. »Mrak navire odnekud odozgo, / niz Mesničku, niz Dugu, / i redom gasi svjetla. Zatvara / trgovine, kakve su da su, kavane i kina« (U Ilici, osamdesete). Neće se više doznati u naoko programskoj pjesmi Mnoge smo i mnogo voljeli, gdje imenujući kolege Šoljan navodi:

Za razliku od svjetla tama je bila prava,

Najgore su vijesti bile najtočnije.

Dubok je san, Prokope, a plitka je java.

Mirno spavaj, Slobodane! Sve je noćnije.

I prije nas, doduše, mnogi su se tješili

Da je vrijeme na njih bilo suviše kivno.

Ne postavljajuć pitanje, Slavko, divno smo ga riješili,

Živjeli smo kratko, umiruć intenzivno.

Najbolji dio oporbenoga nadahnuća Šoljan je ostvario u svom dramskom opusu pa se od pokušaja određenja skupne sudbine obraća klasicističkim varijacijama, kao primjerice o nemogućnosti razdvajanja mašte i zbilje u Rustichellu. U posljednjoj zbirci, Prigovori, pjesnik okuplja stihove nastale na pravcu život — plovidba — poezija, osobitu pozornost posvećujući onima u kojima se vraća zavičajnom otoku Hvaru. Upravo na motivu plovidbe kao da se u Šoljanu, koji kao da se prisjeća Rimbaudova Pijanog broda, budi osjećaj umora i nesvjesna težnja za brodolomom kao opiranje svijesti o bolesti koja ga stalno podsjeća na sebi bizarnim predodžbama tjelesnosti (u pjesmi Čovjek s rupom). Jedna od novosti posljednje zbirke znatan je udio lakog stiha, u čemu se Šoljan, ne samo stihom nego i crnim humorom, približuje pobratimu Slamnigu. Cjelina Šoljanova pjesništva ovlašćuje nas na zaključak kako njegov pjesnički opus ne proizlazi toliko iz energije i prijetvorbi nekoga koncepta pisanja, koliko je ishod, kao što duhovito kaže Tonko Maroević, učestalih odazivanja Muze na pjesnikova ne tako česta obraćanja. Šoljanova zaokupljenost sudbinom pisca u olovnim vremenima govori i putem njegova uživljavanja u sudbinu svojih suvremenika uopće. Sedamdesetih godina šoljanovski koncept poezije, koji je u svojim stihovima punim akcenatskog nemira spajao opreke sjevernjačkog i južnjačkog, diskurzivnog i lirskog, objektivnog korelativa i pojmovnosti, privatnog i općeg, suhoće i patetičnosti, kao i općenita sklonost mijenjanju očišta, činili su nam se gdjekada privlačnijim od Gotovčeve ljubavi prema pojmu, Mihalićeve stalne euforičnosti, Slavičekove obuzetosti banalnim, štoviše i od slamnigovske persiflaže; drugim riječima, kao da nam je u svih drugih nedostajao udio Šoljana. Ovo u pravi čas objavljeno najnovije izdanje Šoljanovih sabranih pjesama i danas osnažuje u nama taj isti dojam.