U široku baroknom ruhu

U široku baroknom ruhu

Specijaliziranim zagrebačkim glazbenim ljetom iznova je prohujala bujica kićenih baroknih kajdi u staro–novoj intonaciji i za sliku i (ne)priliku kadšto i dvojbenih tumačenja na način pomalo već zamorna imperativa stilske obaviještenosti i bliska joj konteksta povijesne utemeljenosti

Što god to bilo i što god to komu značilo, a u široku baroknom ruhu za treće izdanje ZABAF–a i pridružena mu ZLJV–a (a na početku kataloškoga proslova svoj će i naš Zagrebački barokni festival i Zagrebačke ljetne večeri baš tako, u obliku omiljenih i nerijetko nespretnih i smiješnih jezičnih kratica i doskočica, imenovati i ravnatelj Koncertne direkcije Saša Britvić), mogla se čuti i visokorazvijena nizozemska (franko–flamanska, predrenesansna) polifonija Johannesa Ockeghema, ali i posljedna riječ bečke klasike s djelom slavljenika Mozarta (!), sve valjda u protoku nasilno teško odredivih i provedivih granica za pojedine stilove i epohe u glazbi Staroga kontinenta.

Ni ZABAF–ova cjelosrpanjska »zrela (poslovna) partnerica, uvijek privlačna barokna dama Italija« nije prošla bez nečiste krvi: umjesto proklamirana talijanskoga baroka, festivalskim su programima uza zemljopisno autentične apeninske bataglie i follie doslovno ludovali i engleski mirisi odnarođena Nijemca Haendela, dok će mladogalantno francusko voće s Hotteterrovim i Laclairovim ukrasom neobičnim križanjem smjelo sustići i gosparski, svakako ne barokni, ali zato dubrovački, pretklasični slog Antuna Sorkočevića, odnosno dovršenu klasičnu krošnju Josepha Haydna. I uz naputak organizatora zagrebačkoga ljetnoga sajma s Gradeca i Kaptola, sve je to ipak i bio i ostao barok u ljubavi širom zatvorenih očiju i širom otvorena ruha za treće uho namjernika barem sa svih strana (europskoga) svijeta, u kojemu pojava čovjeka proključala ovozemaljskoga senzibiliteta, pa i erosa, a bez straha od tanatosa, nikad do kraja objašnjivom dozom suprotnosti što se privlači izaziva pravila duhovnoga ponašanja. A pravila i jesu, kažu, zato tu da ih se krši i gradi u inačici nove estetike i nove umjetnosti sa svim posljedicama za buduće vrijeme, gdje jedna disonanca otvara vrata drugoj, još revolucionarnijoj, istodobno možda i restriktivnijoj, a sve za ponovne i ponovne povratke u krug istih, a drukčijih tvorbi glasa od pjeva i glasa od instrumentalnog tona.

I evo idealna tla, mnogi će reći, za rast baroka kao rijetke pjevice suprotivih arhitektonskih gradbi svih ljudskih disciplina, čija umjetnička dimenzija i danas i u sklopu Zagrebačkoga baroknoga festivala provocira snagom poznatoga u polju berbe posvema nepoznate izvođačke prakse. Jer, pametni su ljudi rekli: jedino što se zna — u glazbi se ništa (pouzdano) ne zna! I zato će, primjerice, škola uglednoga Reinharda Goebela o čelo kölnske Musica antiqua priljubiti samo svoj, svakako respektabilan, postojano moguć, ali ne i kanonsko–dogmatski obrazac provedbe Il pianto di Madonna Alessandra Scarlattija, uz pouzdan prinos hrvatske mezzosopranistice Renate Pokupić dokazujući široko razvedeno ruho baroknoga pitanja (još) bez odgovora. I dobro je da je tomu tako upravo i zbog motiva potrage za (ne)izgubljenim vremenom, u kojemu, eto, poput inscenirana slučaja za inauguracijski nastup Zbora HRT–a i dirigenta Tončija Bilića, ljubavne i ratničke nedaće jednoga madrigalno zaokupljena genija Monteverdija, i tri i pol stoljeća po nastanku u nekih visokopozicioniranih crkvenih odličnika pobuđuju nimalo bezazlene, a zapravo glupe nesporazume.

No, to je već nešto što pripada skupini znanstvene fantastike bez pokrića u glazbi od najfinije izbrušenih perli, uz čija već monodijska sola novo talijansko doba lako prepoznaje začinjavce za široko barokno ruho. Od onih malih, pak, na kojima u standardu zlatne sredine počiva svaka dobro ugođena (i umjetnička) građevina ljupkošću su višestruko ulančane melodije i pripadna ritmičkoga kostura posebno odzvonili Andrea Falconiero i Marco Uccellini, udruženi s riđim svećenikom Vivaldijem kao unikatnim primjerkom instrumentalna belkantističkoga virtuoziteta u učionici svestrane ljepotice Venecije. Šlag na mudro doziranu uporabu nauke o afektima aristokratski su uređenim muziciranjem pridodali članovi torinske skupine L’Astree–Montis Regalis, zorno prikazujući kako i bez romantiziranih izvedbenih pomagala, ali i bez sterilno shvaćene estetike non vibrato, u baroknome ruhu živi živo tijelo najuzbudljivijih kompozicijskih rješenja.

U stopu nezaustavljena koraka slijedila ih je Accademia Bizantina iz Ravenne, kao jedna od ponajboljih u tumačenju talijanske glazbe 17. i 18. stoljeća. I još jednom s balkona mletačkoga prozora u svijet u naslovu 700 Veneziano, a s Albinonijevim, Galuppijevim, Vivaldijevim i Plattijevim skladbama kao prijenosnicima scene spektakla od bujne barokne opere, što će ubrzo postati i zaštitnim znakom djelovanja ravenskoga ansambla i njegova voditelja, čembalista, pijanista i dirigenta Ottavija Dantonea.

Od domaćih su umjetnika na Zagrebačkome baroknome festivalu nastupili i violončelist Krešimir Lazar te čembalist Krešimir Has. Njihovo putovanje baroknom Europom na pojedinim je stranicama talijanskoga violončela prepoznavalo i galantni stil rokokoa, o čije će se obrise očešati i zaključni raspored festivala u nastupu Hrvatskoga baroknoga ansmabla pod umjetničkim vodstvom violinistice Laure Vadjon. Bokerinijevski razvijen luk i dah već koncertantne glazbe dodatno je proširio svod baroknoga ruha, sve tamo do kraljevskoga huka orguljanja u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i manje reklamiranih, gotovo zanemarenih, ali ne i manje dobrih Zagrebačkih ljetnih večeri. I tako su i Bach i Franjo Dugan, i Messiaen i Albe Vidaković, do prsnuća raskrilili harmoniju od svebaroknoga koda i neobaroknoga atoma i klastera, da bi u postignućima Ante Knešaureka, i posebno Ljerke Očić, sveglazbena boja svemira propupala prašinom od najčišćih umjetničkih sastojaka.