SUSRET SA ZBILJSKIM

SUSRET SA ZBILJSKIM

Sada kad je Genda s onu stranu osjetilnog, kad više ne može oživiti svoje djelo, naše sjećanje na to djelo jedini je njegov preostali čuvar

Smrt je ovaj put isključila iz života znatno više od vrijednoga čovjeka. Ona se u beskrajnoj okrutnosti nije okomila samo na Josipa Gendu, pojedinca, smrtnog stvora, kako bi kazali antički tragičari, našeg sudruga u ovom bivanju, čovjeka koji kao svi drugi ljudi na ovom planetu mora prije ili poslije (»ako ne bude sada, ipak će jednom doći; glavno je da smo spremni«, kaže Hamlet koji je očigledno čitao Knjigu nad knjigama) otići tamo odakle »nijedan se putnik ne vraća«. Smrt se ovaj put okomila na mnogo osoba u jednoj osobi. Ona je zamahom neumoljive kose u puni život glumca Josipa Gende, nacionalnoga prvaka hrvatske pozornice, isključila iz mogućnosti tjelesnog pojavljivanja, umjetničkog otjelovljenja, mnoge tragične osobe s njihovim metafizičkim krivicama u zamkama tragične radnje, isključila je njihove mitske sudbine i dramatske patnje, sva ona očitovanja mnogovrsnih ljudskih identiteta koja su živjela u glumcu Josipu Gendi i kojima je on samim sobom u nadahnutoj koncentraciji bio u stanju dati formu, oživiti ih, postvariti, predložiti Svijetu kao subića nama zajednička u zajedničkom vremenu naših bolnih pitanja pred tajnama življenja, u labirintima povijesti.

I zato sada ne žalimo samo za rado viđenim sugrađaninom, uvijek spremnim da humoristički prosvrdla do druge strane pojavnosti i inteligentnom sondom do naše spoznaje dovede ono smiješno i drukčije od privida, drukčije od površine koja se gleda i koja glumi samu sebe kao jedinu istinu. Sada žalimo za umjetnikom u kojem bjehu mnoge osobe.

Imao sam povlasticu da na samu početku Gendina angažmana u HNK u Splitu kao redatelj sudjelujem u njegovu kreativnom procesu, a poslije, s vremena na vrijeme, i da se zahvalno radujem tome kako njegova zrela glumačka osobnost i uzorni profesionalizam isijava energiju na čitav glumački ansambl i pokreće ga naprijed u pustolovinu stvaranja. I znam ponešto o koncentraciji kojom je umjetnik postavljao razdiruća pitanja kako da sebi i predstavi postavi stube prema njezinu konačnom smislu. Ali o toj lijepoj i uznositoj muci sada neću govoriti. To zaslužuje posebni teorijsko–stručni napis. Prozborit ću tek o onome što sam doživio kao gledatelj gledajući Gendu. Svjedočit ću to kratko, jer svaka dužina bila bi suprotna veličini tog zgusnutog naboja, o onome do čega sam se s ostalim gledateljima mogao dovinuti gledajući Gendina Filokteta (Sofoklo), njegove, kako mislim, najbolje uloge koju je u režiji Marina Carića igrao na Splitskom ljetu od godine 1980. do 1984. u ambijentu južnih padina Marjana, malo iznad morske pučine.

Ono što me i danas, četvrt stoljeća poslije, očarava, a očaravat će me zasigurno i »sve dok moj bude ovaj stroj«, to nije samo dobra gluma, primjeren glumački izraz, vrijednosti kojima bismo mogli nahvaliti svakoga drugog dobrog glumca. Ne, takva pohvala za tu bi Gendinu ulogu bila preslaba. Jer Genda je bio Genda. A to je znatno više od dobra glumca. Sada mislim o umjetniku, o umjetničkom djelu Filokteta, tragične osobe velikog lukonoše nasilno odstranjena iz argivske vojske za vrijeme ratnog pohoda na Troju. I vidim, i sada nakon dvadeset i pet godina jasno vidim, kako se Gendin Filoktet doslovno pred našim očima raspadao u svojoj srdžbi na golemu nepravdu, u smradu bolesne noge, u patnji koja ga čini oholim.

To je bio susret sa zbiljskim — ne s glumom. To je bio sretan gledateljev trenutak, takav u kojem ga je Josip Genda ponio sa sobom visoko gore i uzdigao do samih pojmova i ideja o pojavnom, njihovih mogućnosti i vjerojatnosti.

Sada kad je Genda s onu stranu osjetilnog, kad više ne može oživiti svoje djelo, naše sjećanje na to djelo jedini je njegov preostali čuvar.

Vlatko Perković