Stanje kiklopa

Stanje kiklopa

Umjetnik može biti nadasve moćan: u ovom slučaju Dix je oštar komentator i prosvjednik. Jednom je izjavio: »Ja sam promatrač, a ne filozof. Zato svoj stav uvijek iskazujem slikama, pokazujem što je u zbiljii što se istine radi mora reći«

U splitskoj Galeriji umjetnina 8. kolovoza otvorena je izložba cijenjenoga njemačkog umjetnika Otta Dixa (1891 – 1969). Na izložbi su predstavljene grafike iz dvaju autorova ciklusa: Kritička grafika i Rat, obje nastale do 1924. Izložbu je pripremio Institut za veze s inozemstvom iz Stuttgarta u suradnji s Goetheovim institutom iz Zagreba. Nakon Splita izložba seli u Zagreb i bit će otvorena 12. rujna u Kabinetu grafike HAZU.

Otto Dix rođen je u Geri — Untemhausu, a školovao se u Dresdenu, gdje je nakon Prvoga svjetskog rata, točnije 1919, bio suosnivač Drezdenske secesije. Tijekom rata Dix je prošao frontovima Francuske, Flandrije i Rusije gdje je izradio stotinu crteža, akvarela, gvaševa i gomilu radova u kredi, tušu i temperi, koje je poslije nadogradio bolnim osobnim iskustvima stvorivši cijelu grafičku seriju: dokument traumatičnih stradanja i sjećanja na ratne užase. Stvarajući pod kišom granata Dix je imao nesavladivu potrebu da umjetnošću i kreativnošću podigne zid prema zbilji. Dixova likovna kubistička i futuristička produkcija pokazala se ekstremno kritičnom spram ondašnjega njemačkog društva, jer umjetnikovo akcentiranje poslijeratne isprazne svakodnevice, sjećanja na frontu i umiranja, strahovi u rovovima i smrzavanja u blatnim poljima i bespućima, iskazana iznimno ekspresionistički, nacistička vlast proglasila je degenerativnom nakon čega je slijedila oštra zabrana izlaganja Dixovih radova sve do kraja Drugoga svjetskog rata.

I zaista nam Dix dočarava sumrak ljudske civilizacije, bespomoćnost i beznađe u labirintima ratnih i poslijeratnih godina koja se odvijaju na gradskim ulicama ili u mračnim i zagušljivim komornim lokalitetima. Devijantnost i čudovišnost isprepleću ljudske živote i oni počinju dijeliti istu apokaliptičnu sudbinu.

Dixova mapa Rat zacijelo pripada među najsnažnije umjetničke dokumente straha, otuđenja, rasapa svih etičkih vrijednosti, društvenoga kaosa, potpunu dezorijentaciju i relativnost življenja. Umjetnik razotkriva dehumanizaciju i društvenu patologiju koja se događa na frontu, u kavanama i na ulici, gdje uobičajene životne situacije poprimaju strašnu dramaturgiju.

Iako poneke Dixove grafike na trenutak prekidaju tijek svakodnevice, zaiskre crnim humorom, pa i satirom spram malograđanske sredine, ipak lica ljudi s ruba društva ne mogu sakriti napuštenost i osamljenost (Mesari, Mornar i djevojka, Prodavačica šibica). Posebnu pozornost privlače pojedini radovi. Tu svakako pripada Dixovo majstorsko djelo Ubojstvo iz pohote (morbidni prizor izbodena ljudskog tijela ostavljena na postelji, dok se u neposrednoj blizini pare dva psa), Pokop (kolona mršavih ljudi, oštrih lica u tupoj izvjesnosti), Samoubojica (koji pred posljednji čin uredno odloži šešir i kaput), Frieda (koja nudi pogledu bogate i zamamne obline), Dama u kavani (pod starim, poderanim šeširom skriva izborano, istrošeno lice).

Dix gotovo naturalistički secira duhovno i tjelesno stanje kiklopa, zalazi u kavane i bordele, promatra sifilitičare, požudne mornare, neuredne i ravnodušne prostitutke, slijepe bogalje i prosjake, suosjeća s odbačenima, poludjelima, zaboravljenima i jadnim anonimusima…

Umjetnik može biti nadasve moćan: u ovom slučaju Dix je oštar komentator i prosvjednik. Jednom je izjavio: »Ja sam promatrač, a ne filozof. Zato svoj stav uvijek iskazujem slikama, pokazujem što je u zbilji i što se istine radi mora reći.« Jer, iako je rat bio već iza njega, teško je vjerovati da su i Dixova snoviđenja nestala. Nije se jednostavno osloboditi more i usredotočiti se na stanje mira. Pitanje je: je li ikada bilo stanje mira? Ako je išta apsurdno, onda je to rat, i ako je nešto nepotrebno, a ipak stalno prati čovjeka, to je — rat. Pa ako je, kako rekoše, rat »vječni kružni proces postanka i nestanka«, onda je Dix neprestano humano angažiran umjetnik, jer zaista na Zapadu, ali ni na Istoku, nema ništa nova.

Vanja Škrobica