Snovi i zbiljnosti Mostre

Snovi i zbiljnosti Mostre

S obzirom da je Muller sinolog i odlično govori kineski, nije nimalo neobično da je festivalski šlag bio rezerviran upravo za kinesku kinematografiju u njezinim najrazličitijim žanrovskim formama, od raskošnih kostimiranih drama pa sve do najljepših izdanaka autentičnih naracija

Rastrgano između zakona holivudskoga mainstreama, potrebna mu da bi na Lido privukao zvijezde, koje su ga zaposjele u prvom festivalskom tjednu prije no što se cirkus preselio u Toronto, i hermetičnog artizma u kojem uživaju predani filmofili, ovogodišnje 63. po redu izdanje venecijanske Mostre nikad nije bilo toliko polarizirano na sve moguće dualitete, parove i paralele, kako geografske, tako i vremenske, vezane uz filmsku priču. Tri pariška para u Resnaisovoj adaptaciji Aykbourna (šifra: Private Fears in Public Places alias Coeurs). Dva lika koja portretira jedan te isti glumac (I Don’t Want to Sleep Alone). Identična ljubavna priča rastrgana između znanstvene spoznaje i metafizike, koja se ponavlja u trima različitim epohama (The Fountain). Dvije usporedne priče u dvije različite bolnice i u dvama različitim razdobljima, ali s istim glumcima (Syndromes and a Century). Drugo ukazanje Capotea s istim falsettom u istoj priči, ali s drugim glumcem (Infamous). Tri identična ambijenta Plave rijeke u trima različitim filmovima (Dong, Sanxia haoren, La stella che non c’e). I tako unedogled. Kao da u svijetu stvari sve više sliče jedna drugoj. No, to još ne znači da Mostri nedostaje izvornosti. Naprotiv, festivalska konkurencija nije nikad bila bolja. Dekonstrukcija jednog te istog motiva promatrana iz različitih perspektiva ne mora biti nikakav hendikep.

Hollywood u Veneciji bio je nadahnut stvarnim ličnostima. U Bobbyju Emilija Esteveza mitski hotel Ambassadors pretvara se u neku vrstu altmanovske pozornice (šifra: Nashville) na kojoj se očekuje dolazak Roberta Bobbyja Kennedyja, koji treba održati veliki predizborni govor. No, kako se Kennedy pojavljuje tek na arhivskim snimkama, Bobby ostaje velika parada holivudskih liberalnih zvijezda, u rasponu od Sharon Stone, koja vodi hotelski frizerski salon i Demi Moore kao vječno alkoholizirana pjevačica Virginia Fallon, do dečka cvijeća Ashtona Kutchera, koji u hotelskoj sobi prodaje LSD ljepuškastom Brianu Geraghtyju iz Kennedyjeva predizbornog stožera, koji pak narkonestašlucima priziva duhove Estevezove frat pack–prošlosti. No, Esteveza očito ne zanimaju političke urote vezane uz drugi atentat u ukletoj obitelji Kennedy, nego obični mali ljudi, umorni od republikanskih svinjarija, čije će se sudbine završiti u krvi.

Na isti način, holivudske mitove priziva i Hollywoodland Allena Coultera s Benom Affleckom i Adrienom Brodyjem, koji elaborira klasične motive slave i identiteta istragom o tajanstvenoj smrti prvoga Supermana Georgea Reevesa, onog iz istoimena televizijskog serijala, kojem je ubojicu (možda) poslao generalni direktor MGM–a Eddie Mannix, čija je žena bila Reevesova ljubavnica. Na sličnom kolosijeku kreće se i dugoočekivana De Palmina adaptacija Ellroyeva dostatno perverzna komada tvrdoga pulpa The Black Dahlia, premda su festivalske reakcije bile prilično suzdržane, ne računajući na kritičare ultralijevog dnevnika »Il Manifesto«. No, bez obzira na poneki deplasirani hičkokovski citat, De Palmin noir uopće nije loš. Najuspješnije dionice vezane su za snimke audicije Elizabeth Betty Short i njezine lezbijske porniće (glumi je odlična Mia Kirshner). A uloga najveće femme fatale rezervirana je za Hilary Swank, koja preuzima identitet umrle Betty i posjećuje lezbijske klubove u kojima KD Lang pjeva Love for Sale. Murjački par, poznatiji na boksačkom ringu kao Vatra i Led, koji odlazi na projekciju Lenijeva nijemoga klasika L’homme qui rit, razotkrit će tijekom uviđaja da je Betty transformirana u la femme qui rit. Za De Palmu/Ellroya, povijest filma i zločina u opskurnijim zonama Los Angelesa nalaze se u neraskidivoj vezi.

Stvarnom osobom očaran je i Stephen Frears (Queen), konkretnije, britanskom kraljicom Elizabetom, koju više oponaša nego glumi autentična Helen Mirren, suočena s najtežom krizom u recentnoj vladavini, započetoj smrću princeze Diane, koju će tabloidi označiti sintagmom annus horribilis. U Frearsovu rukopisu ona postaje kvintesencija britanskoga cinizma, ali i osoba koja krije emocije. A premijer Blair portretiran je kao pragmatični lisac, koliko god mu se Frears voli politički ulagivati, premda mi se čini da je tada odigrao tek ulogu njezine pudlice, ili još bolje, njena petog corgija, ponašajući se prema Elizabeti na isti način kao što danas koalira s Bushem.

Mostra nije mogla ostati ravnodušna ni na godinu Mozarta. Izuzev Brannaghove konvencionalnije filmske adaptacije njegove Čarobne frule, čija je svečana projekcija u Teatru Fenice privukla festivalsku elitu, umjetnički direktor Mostre Marco Muller ipak se odlučio za avangardniji pristup skladateljevoj obljetnici, odabravši četiri naslova iz projekta New Crowned Hope, koji je pokrenuo ekscentrični kazališni redatelj Peter Sellars. Projekt je financirala manifestacija Wiener Festwochen i obuhvaća ukupno sedam filmskih autora. No, njezina je namjera bila producirati filmove koji nisu stereotipno nadahnuti Mozartovim životom i glazbom, nego njegovim tematskim preokupacijama, magijom i transformacijom, oprostom i pomirenjem.

Tako je čadski filmaš Mahamat–Saleh Haroun (šifra: Daratt) nadahnut motivima oprosta koje je Mozart istraživao u operi La clemenza di Tito, snimivši sugestivnu priču o mladiću koji se suočava s očevim ubojicom, koji se našao na slobodi nakon što je vlada odlučila amnestirati ratne zločince, i sada ne bi ni mrava zgazio. Indonezijski filmaš Garin Nugroho (šifra: Opera Jawa), nadahnut Ramayanom, snimio je neku vrstu vizualno raskošna mjuzikla o kulturnim i religijskim različitostima, koje se zrcale u ljubavnom trokutu. A Tajlanđanin Apichatpong Weerasethakul u filmu Syndomes and a Century srdačno i suptilno istražuje mocartovsku magiju i naša sjećanja, zamijenivši na trenutak klorofil prašume mirisom antiseptika koji se širi bolničkim hodnicima, koji mogu biti i dvorane za squash, s obzirom na udarce loptice o zid koji dopiru izvan kadra. Film je to u kojem zaljubljeni zubari pjevaju romantične serenade budističkim monasima zavaljenim u zubarski stolac i zabavljaju pacijente u bolničkom vrtu svojim estradnim nastupom.

Četvrti i najimpresivniji filmaš koji se uključio u Sellarsov projekt, uz Harouna i Weerasethakula uvršten u festivalsku konkurenciju, bio je suludi Tajvanac Tsai Ming–liang, autor remek–djela I Don’t Want to Sleep Alone, kojem se glumac fetiš Lee Kang–sheng nanovo vraća, sada u dvostrukoj ulozi mladoga malezijskog paraplegičara koji vegetira u trošnoj sobi, i omamljena kineskog lutalice koji dijeli madrac i milovanja s bangladeškim radnikom, koji ga njeguje u napuštenoj zgradi nakon što su ga huligani isprebijali na ulici. Usporedne radnje povezuje motiv njege, dakle, čežnje za dodirima. A Tsaijev Kuala Lumpur koji autor posjećuje kamerom prvi put otkako ga je napustio u ranom djetinjstvu bitno se ne razlikuje od Tsaijeva Taipeija. Autor ga je u seriji dugih i statičnih kadrova preoblikvao u grad duhova obavijena omarom, čija magličasta koprena razara naša osjetila.

S obzirom da je Muller sinolog i odlično govori kineski, nije nimalo neobično da je festivalski šlag bio rezerviran upravo za kinesku kinematografiju u njezinim najrazličitijim žanrovskim formama, od raskošnih kostimiranih drama poput Banketa Fenga Xiaoganga snimljena u produkciji kineskog majora Huay Brothers Picture Company, pa sve do najljepših izdanaka autentičnih naracija, čiji se najutjecajniji predstavnik Jia Zhangke predstavio na festivalu u čak dvama maestralnim izdanjima, onom dokumentarističkom (šifra: Dong) i onom igranofilmskom (šifra: Mrtva priroda), premda se u autorovu rukopisu te žanrovske granice brišu, kao što je to očito u njegovim ranijim radovima poput Platforme (hrvatska publika mogla je upoznati njegovo remek–djelo Svijet prikazano u sklopu Ciklusa azijskog filma). Zato je dokumentarac Dong, u kojem se Jia pozabavio likom i djelom kineskog slikara Liua Xiaodonga neka vrsta preludija Mrtvoj prirodi. U obama filmovima Kina se tretira kao globalizirana soba za demoliranje, sa znojnim i polugolim radnicima tretiranim poput roblja, inače omiljenim slikarevim modelima, koji čekićima ruše sela i gradove, što će biti potopljeni u monumentalnom projektu izgradnje triju brana poznatijem kao Tri ždrijela. Taj prostor postaje tužna pozornica za dvije usporedne ljubavne priče zasnovane na potrazi, premda se njezini protagonisti, jedan rudar i jedna medicinska sestra, vraćaju u Fengjie prekasno, jer se razina akumulacijskog jezera već popela na 156 metara.

Zanimljivo je da je u istu sredinu na trenutak zalutao i Ameliov slučajni turist tijekom plovidbe Plavom rijekom, dok u filmu La stella che non c’e traga za Maovih tisuću cvjetova, ne bi li popravio neispravan stroj koji su Talijani prodali Kinezima. No, ubrzo će shvatiti da su cvjetovi pretvoreni u korov stiješnjen u minijaturnim sobičcima uz singerice. Tijekom potrage zaljubit će se u kinesku prevoditeljicu koja ga prati, pa nam tada postaje na neki način jasno zašto je Muller odbio uvrstiti Schmidtov Put lubenica u festivalski program, premda se u hrvatskom paviljonu u Cannesu to spominjalo kao zamalo gotova stvar. Oba filma, naime, stavljaju u prvi plan odnos traumatizirana zapadnjaka i mlade Kineskinje, samo što se putovanje odvija u obrnutom smjeru.

Jaka europska festivalska selekcija obuhvaćala je njezine agilne autorske veterane, poput stupova europskoga modernizma šezdesetih (Resnais, tandem Straub & Huillet) i neuništiva Manoela de Oliveiru, koji je u Ljepotici zauvijek ispisao snažnu posvetu Bunuelu i njegovu scenaristu Jean–Claudeu Carrierreu, ali i njezine nove snage. Među mlađim naraštajima koji su dominirali u off–programu Giornate degli Autori valja izdvojiti Jespera Ganslandta, koji u Falkenberg Farewell slijedi govor tijela rane Sofije Coppola i Van Santa, i postavlja svoje dečke/prijatelje u bukolični izolirani ambijent danskog sela. A daroviti Španjolac Daniel Sanchez Arevalo (Azul oscuro casi negro) ispričao nam je simpatičnu i na trenutke almodovarovski intoniranu priču o skupini ljudi različitih seksualnih sklonosti, koji se bore protiv onog što im je zapisano u zvijezdama.

No, Europa je postala i utočište za holivudske prebjege, poput revizioniste Verhoevena (Crna knjiga), i suludoga Davida Lyncha, koji najnovije filmove snima u europskoj koprodukciji, jer Ameri očito više ne žele financirati njegove ludosti. No, njegova najnovija ekstravagancija Inland Empire odličan je komad nabildana onirizma, u kojem treba zanemariti logički slijed zbivanja i prepustiti se snovima. To ionako nije film koji se gleda, nego sanja, neka vrsta razorne potrage za identitetom, ali i bizarna metafora o holivudskim virtualnim snovima, u kojima glumica Laura Dern biva uvučena u fantazmagorične svjetove u potrazi za svjetlošću. Samo što ta svjetlost još više uznemiruje od mraka. Jer, za Lyncha imperij je nešto što je povezano s moći i (filmskim) prostorom, koji se shvaća kao strogo unutarnji.

Dragan Rubeša