SAN O UTOPIJI

SAN O UTOPIJI

Bila je to predstava kojoj se mogu naći brojni nedostaci i slabosti, no i predstava u koju je uložen golem glumački, dramaturški, redateljski, glazbeni i svaki drugi trud, predstava koja je, unatoč svemu, imala hrabrosti postaviti pitanja o polisu i utopiji, ali ponajprije o ljudima i vječno istoj ljudskoj naravi

U šumi na Medarevu (pokraj dubrovačke nove bolnice) Festivalski dramski ansambl krajem kolovoza prikazao je i posljednju ovosezonsku dramsku premijeru Dubrovačkih ljetnih igara — predstavu Ptice@točka.hr koju su prema Aristofanovoj komediji Ptice osmislili Željka Udovičić, Paolo Magelli i suradnici.

Paolo Magelli i Željka Udovičić od Aristofana preuzimaju samo okvir, gotovo kostur, unutar kojega razigrani ženski ptičji zbor govori replike iz pozicije suvremenosti, suvremene Europe i suvremenog svijeta, u kojem i pravo na utopiju postaje utopijsko. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da su umeci/replike, koje su iz spomenute pozicije suvremenog čovjeka (i iz suvremene Hrvatske), napisali sam Magelli, Željka Udovičić i suradnici, ishitreni i preuzetni Jednostavno, Aristofanova riječ (u suvremenom i izvanrednom prijevodu Nine Čengić) sudarala se s hermetičkim tekstovima u kojima nije rečeno ništa više (ili drugo) od onoga što je napisao i sam Aristofan. Možda bi tu prikladnija bila čista transpozicija — Aristofanove Ptice odigrati kao suvremenu i svevremenu gorku satiru, no i sam naslov predstave govori o drukčijem dramaturško–redateljskom izboru. No, Magelli je stvorio vizualno i auditivno iznimnu predstavu: šuma pokraj dubrovačke Opće bolnice (na Medarevu) s izvornim starim zidom i s križnim postamentom kao jedinom scenografskom intervencijom Hansa Georga Schaefera (kostimi Lea Kulaša) kao stvoren je za višeslojnu i složenu Magellijevu predstavu. Glazba Ljupča Konstantinova uistinu je izvrsna, čak smo rijetko kada vidjeli predstavu toliko stopljenu s glazbenim izričajem i s njim povezanom izvanrednom koreografijom Gyorgyija Kramera.

Festivalski dramski ansambl ujednačen je i uigran — svakako bolji u masovnim scenama višestrukoga simbolizma nego u slojevitim nijansama psihologiziranja (što je zamalo i obilježje Magellijeva tipa redateljskog rada s glumcima). Istaknimo tek izvrsna, cinizmom i sarkazmom u izričaju bogata Predraga Vuševića (Pisteter) — od početka do kraja dosljedna u karakterizaciji prevrtljivosti kao temeljne osobine ljudskoga roda, te ne manje dobru Doris Šarić Kukuljica (Pupavac) kao tužnu nositeljicu tužna Ikarova leta. Ništa loše ne može se reći ni o ostalim članovima FDA: muškim likovima kao višestoljetnim nositeljima vlasti i rušiteljima utopija — Sretenu Mokroviću (Euelpid), Milanu Pleštini (Heraklo, Prometej, Potkazivač), Gallianu Pahoru (Posejdon, Pjesnik, Meton–Prodavač zakona) i Branimiru Vidiću (Gatar, Irida, Tribal); te ženskom ptičjem zboru naglašeno fizičkih, a manje psihičkih karakterizacija (Senka Bulić, Nataša Dangubić, Dora Lipovčan, Perica Martinović, Suzana Nikolić, Barbara Nola, Jelena Perčin, Milka Podrug Kokotović, Barbara Prpić, Lucija Šerbedžija, Srđana Šimunović i Nina Violić). Ipak, činilo se da su svi ostali pomalo zarobljeni unutar čvrstih dramaturško–redateljskih zadatosti, bez prigode za iskazivanje unutarnjih i dubljih posebnosti.

Bila je to predstava kojoj se mogu naći brojni nedostaci i slabosti, od koncepcije do hermetičnosti simbolizma, no i predstava u koju je uložen golem glumački, dramaturški, redateljski, glazbeni i svaki drugi trud, predstava koja je, unatoč svemu, imala hrabrosti postaviti pitanja o polisu i utopiji, ali ponajprije o ljudima i vječno istoj ljudskoj naravi.

Tomislav M. Bonić