Privatno ispred političkog

Privatno ispred političkog

Vesna Goldsworthy, Heimweh nach Nirgendwo, Deuticke im Zsolnay Verlag, 2005.

Nakon svih političkih preokreta u Europi 20. stoljeća nastao je egzodus nemalog broja umjetnika i intelektualaca u slobodni dio kontinenta, jer nisu htjeli prihvatiti novonastala stanja iz ideoloških ili naprosto posve privatnih razloga. Začudo, do stanovita bijega umjetnika iz bivše komunističke Europe došlo je i nakon što su njihove zemlje dobile slobodu, manje–više implozijom tamošnjih režima i raspadom višenacionalnih država. Neki od njih objašnjavaju svoje egzile tvrdnjom da ne žele da im netko ukrade prošlost, koja je, kako tvrde, bila ljepša nego što misli većina ljudi u njihovim bivšim domovinama, drugi pak smatraju da su nacionalizmi, onako kako ih oni shvaćaju, gori od socijalizma, što je samo ljepše ime za komunizam koji se više nikad neće vratiti, a to je ono što ih najviše boli.

Britanska spisateljica srpsko–crnogorskog podrijetla Vesna Goldsworthy pripada zahvaljujući autobiografskom romanu Chernobyl Strawberries u mješavinu dviju vrsta navedenih egzilanata iz bivše komunističke Europe, konkretno iz Jugoslavije, pri čemu u njezinu romanu, što ga pročitah u kongenijalnom njemačkom prijevodu pod točnijim naslovom Heimweh nach Nirgendwo (mogli bismo prevesti kao Nostalgija za nigdinom) privatno nadvladava političko, ali ih nije moguće potpuno odijeliti. Roman je iskreno autobiografski, premda su neke pojedinosti u njemu fiktivne, ali služe točnijem objašnjavanju činjenica, koje odmah prepoznajemo jer smo ih pratili tijekom agonije komunističke Jugoslavije.

Vesna, djevojački Bjelogrlić, potječe iz građanske beogradske obitelji u kojoj se ukrštavaju srpstvo i crnogorstvo, rojalizam i socijalizam, što je strancima, pogotovo Britancima, bilo teško shvatiti, jer, kako su je pitali kad je kao mlada nevjesta došla u London, kako je bilo moguće služiti Kralju i Titu. U Srbiji je to bilo moguće, jer je iznad svega lebdjela lažnost jugoslavenstva, koje je brisalo granice između prošlosti i sadašnjosti. Odgojena u Jugoslaviji, u kojoj su iza fasada titoizma vladali zapadni uzori gotovo u svemu, od pop–kulture do ozbiljne umjetnosti, od zabave do kapitalističkog načina života u svakodnevici, mlada Vesna bila je politički odveć naivna, što je dokazala ulaskom u Partiju nakon Titove smrti, kad je svima bilo jasno da se Jugoslavija nalazi na silaznoj putanji. Ali dovoljno je samoironična kad zapisuje da je njezin govor na proslavi Dana mladosti na prepunom stadionu bio snimljen kako prigodom nastupa uživo ne bi došlo do diverzije. Vesna putuje svijetom, govori nekoliko jezika i u Bugarskoj upoznaje mladog Engleza u kojega se zaljubljuje i seli u London, multikulturni megapolis, u kojemu je pravi Britanci ipak uvijek prepoznaju kao strankinju. To joj ne smeta dok ne dođe do raspada Jugoslavije, kad dobiva posao novinarke u glasovitom BBC–u, popularno nazvanu Radio London, koji je uživao ugled zbog svoje objektivnosti od Drugoga svjetskog rata do propasti Titove zemlje. Politička korektnost glavno je pravilo londonskog izvještavanja o Jugoslaviji u raspadu, a Vesna priznaje da njezini sunarodnjaci snose najveću krivnju za to, no ona ih zbog toga ne prestaje voljeti. Prigodom pada Krajine odlazi u nužnik da se isplače, uz primjedbu da je jedan hrvatski suradnik Radio Londona dobio opomenu jer se tom prilikom previše služio hrvatskom političkom terminologijom. Narodski se kaže: krv nije voda, i to Vesna ne skriva, ali na podnošljiv i simpatičan način. Ona točno uviđa slabosti svoje nacionalne sredine kao megalomaniju, egocentrizam i paušalne ocjene u svjetskoj zavjeri protiv Srpstva, pa čak i u Engleza koji su izdali Kralja i pomagali Tita itd., no to joj ne smeta da s velikom ljubavlju opisuje toplinu svoje beogradske obitelji, posebice mudrost svoje crnogorske bake. Zanimljivo da živeći u Beogradu i Jugoslaviji nije opazila međunacionalne sukobe, što je tipičan, rekli bismo, svojevoljan politički daltonizam srednjega srbijanskog staleža, koji nije htio priznati zlo počinjeno u ime svojega naroda nad drugima jer bi time rušio himeru jugoslavenstva.

Najveći je dio knjige autobiografski, svakako samo privatni, premda ga nije moguće odijeliti od političkog, no taj nije presudan u određivanju tona knjige: Vesna Goldsworthy nije jugonostalgičarka, kao neke hrvatske spisateljice koje žive u dragovoljnu egzilu (ako tako nešto postoji) u nekim europskim gradovima, u kojima igraju ulogu mučenica, premda ih nitko ne progoni, baš obratno, njihove knjige slobodno se tiskaju u njima ne baš simpatičnoj Hrvatskoj. Za Vesnu je Jugoslavija prošlost u kojoj je bila mlada, slobodna i neovisna o režimu, no taj osobni dio njezina života nije moguće protumačiti kao obranu propale države, što je slučaj u nekih prije spomenutih hrvatskih književnica koje žive na inozemnim adresama. Najpotresniji je u Vesninoj autobiografiji opis njezine bolesti, raka dojke. Susret s mogućom smrću, što bi bio vječni rastanak od voljenoga supruga i nadasve obožavana sinčića, opisan je vrlo sugestivno i jasno, moguće je povući paralele s tom bolešću i raspadom njezine bivše države (ne želim reći domovine, jer Jugoslavija nikomu nije bila domovina), no to ona ne sugerira, premda oba događaja padaju nekako u isto vrijeme, i to neki njemački kritičari povezuju. Vesna Bjelogrlić odlučila je postati Engleskinja, kaže da će njezin sin biti Englez, piše na engleskom. Zadrti nacionalisti to mogu kritizirati, ali ta je njezina odluka vjerojatno pametna jer će Srbija još mnogo godina, ako ne i desetljeća, nositi fenjer posljednjega vagona balkanskoga vlaka na putu u Europu.

Autobiografija Vesne Goldsworthy napisana je svježim jezikom, odlikuje se humorom i samoironijom, zanimljiva je kao opis života u Beogradu uoči propasti Titove države, kao i autoričina uključivanja u britanski način života i razmišljanja, ona je privatna, ali i politički relevantna, jednostavno zato što se vidi koliko je privatno u komunističkoj Jugoslaviji potiskivalo političko da bi ono iz perspektive sadašnje vremenske udaljenosti izgledalo podnošljivim. Knjigu bi svakako trebalo prevesti na hrvatski.

Gojko Borić