Pravokutnici u polumraku

Izložba Putovi : Stajališta – načini kretanja (Wegstrecken: Stadtpunkte – Arten des Bewegens), Crkva sv. Donata, Zadar, 22. kolovoza – 20. rujna 2006.

Pravokutnici u polumraku

Naviknuti smo u muzejima gledati dijelove rastavljenih oltara izvađenih iz konteksta crkve za koju su stvoreni. Baš je zato zanimljivo vidjeti samodostatnu i prijenosnu suvremenu umjetnost u romaničko–bizantskom sakralnom prostoru

Suradnjom austrijskih kulturnih udruga Lambekind i Next nastao je projekt što izložbom gostuje u Crkvi sv. Donata u Zadru. Radovi su nastali u umjetničkoj koloniji Benediktinskog samostana St. Lambrecht u austrijskoj pokrajini Štajerskoj. Prvi su put bili predstavljeni javnosti 29. lipnja na istoj lokaciji. Samostan već dugo uz pomoć vlastite kulturne udruge radi na umjetničkim projektima. Tema 26. okupljanja autora bili su načini na koji prostor prolazi vremenom. Povijest prostora i njegov kulturni identitet sastoje se od bezbrojnih slojeva. S obzirom da prostor doživljavamo kretanjem, projekt se usredotočio na paradoksalnu postavku da je kretanje zbroj bezbrojnog niza zaustavljanja. Na taj način pojam stajališta dobiva novu dimenziju. U okviru projekta autori su, u kontaktu sa stanovništvom, prikupili lokalno–subjektivan doživljaj povijesti okolice St. Lambrechta i preveli ga na jezik umjetnosti. Različiti mediji umjetničkog izričaja projektu daju slojevitost.

Životni vijek daje vremenski okvir, a osoba orijentir u prostoru. Hladno znanstveni racionalni pristup stoji kao dijametralno oprečan osobnim pričama. Konačno, materijal je autorski obradio Helwig Brunner i nastalo je književno djelo. Tekst je osnova performansu izvedenu na otvaranju izložbe, prema ideji i u režiji Luise Kloos. Glumili su Juraj Aras, Lucija Švob i Stanislava Nikolić Aras. Glazbeni dio toga interdisciplinarnog projekta komponirao je Gerhard Nierhaus propitujući mogućnosti algoritamskoga skladanja.

Poput samostana St. Lambrechta i Crkva sv. Donata povijesni je prostor bogat slojevima memorije. Na ulazu je projekcija filma o nastanku izloženih radova. U prizemlju se nalaze radovi Gerharda Nierhausa — okviri ispunjeni slikama. Serija Gefrorene Zeit – Zamrznuto vrijeme, sastoji se od sedam okvira historicističkih okvira iz druge polovice devetnaestog stoljeća. Bidermajer, neobarok i jedna suvremena kopija baroknog okvira savršeno odgovaraju malograđanskom ukusu, ali stoje u potpunoj suprotnosti s motivima. Platno, kao najcjenjenija podloga, iskorišteno je za tisak slika ispucalih zidova — postavljeni na slično ispucale pilastre crkve. Na prvi pogled čini se kao da su izloženi samo okviri. I tu, već na početku, postaje jasno kako Donat na ovoj izložbi nikako nije neutralan, white cube, nego snažno nadopunjuje doživljaj izložaka. Izložbeni prostor utječe gotovo da postaje ravnopravan izlošcima u stvaranju ukupne atmosfere. Očekivano, jer nije riječ o muzeološki adekvatnom prostoru, ali ovom prigodom to je samo plus, kako za izložbu, tako i za Sv. Donat, koji stoji neiskorišten. Na galeriju se uspinje stubištem opkoljenim visokim zidovima. Pri vrhu se otvara pogled na prozor kroz koji zasljepljuje svjetlost. Na zidovima do prozora postavljena su dva akrila Luise Kloos. Dio serije od osam velikih četvrtastih platna nazvane Putovi. Bijela podloga i minimalna intervencija sivim linijama čine plohu slika začudno sličnu zidovima Sv. Donata. Dva platna u kombinaciji s blistavom svjetlošću ili šest u polumraku galerije minimalno se ističu na reljefnim prljavobijelim zidovima tisućljetne memorije.

U prvoj apsidi dočekuje nas Oltar, točnije crni oltar Josipa Zankija, crn bojom i ikonografski. Niz crteža u didaktičkoj maniri inspiriran je legendom o sv. Wolfgangu kao stoljetna opomena vjernicima na izazove i napasti koje u svijetu vrebaju njihove duše. Postmodernistički način zanimanja za okultno izvire iz svih elemenata — naslov, izbor, njihov razmještaj na instalaciji... Istovremeno stil crteža oponaša pučku rudimentarnost srednjovjekovnih prikaza proizašlih iz Biblije pauperum.

Dvadeset i dvije beskrajne role bijeloga papira Lore Henermann kaligrafski su ispunjene crnim piktogramima. Pokreti na planeti stilizirani su likovi u pokretu, no grupiranjem postaju imaginarni arhiv dalekoistočne mudrosti. Djelo ponovno nadopunjuje arhitektura — apsida daje komornost, tekstura zidova mudrost prošlih vremena, a protusvjetlo s prozora svjetlost kao vidljiv znak duhovnosti. Šest pravokutnika na zidu u polumraku dio su istog ciklusa i s manje teatralnosti djeluju kao da pripadaju crkvi.

Meandar Sonje Lixl izveden na travnjaku baroknoga vrta podsjeća na estetizirane krugove u žitu. Za razliku od uobičajenih objašnjenja u stilu new age kako je baš to trag inteligencije izvanzemaljaca, Lixl kao da primjerom pokazuje: kad već superiorna inteligencija izabire žito kao najboji komunikacijski kanal, neka ih barem radi stilski usklađene s okolišem.

Naviknuti smo u muzejima, često bivšim palačama ili školama, gledati dijelove rastavljenih oltara izvađenih iz konteksta crkve za koju su stvoreni. Baš je zato zanimljivo, za promjenu, vidjeti samodostatnu i prijenosnu suvremenu umjetnost u romaničko–bizantskom sakralnom prostoru.

Daniel Tomičić