Vijenac 326

Ples

Priča iznutra o Zadru snova 2006.

Potreba strategije

Priča iznutra o Zadru snova 2006.

Potreba strategije


slika


Jubilarno deseto izdanje kazališnog festivala Zadar snova održano je na više specifičnih lokacija (Sv. Donat, Sv. Nikola...) i označava programsko vraćanje osnovi festivala: novom kazalištu i performansu. Treću godinu radim projekte na Zadru snova i uvijek se iznova zapitam: kamo dalje? Naime, naslovom članka želim aludirati na nužnu strategiju koja zadarsku off–scenu može iznijeti pod okular šire javnosti.

Od sedam festivalskih premijera pet ih je zadarskih, i osnovno je razmatranje jesu li to projekti s budućnosti ili ples za jedno ljeto. Postprodukcijski aspekt koji te projekte plasira u širi kontekst ne postoji i to je ono za čim treba žaliti. Sam festival kao koproducent većine premijera, a u njih ulaze i Buljanov eksperiment Kako stvoriti blok i ohola Pesentijeva pojava s Mullerovim Quartettom, trebao bi postprodukcijom tih istih proširiti obzor u osnovi dobro postavljena koncepta. Takva teza neće biti primijenjena na performanse (prošle sam godine radeći projekt PAT–A znao da ga radim jednokratno), ali plesna premijera ZPA Priča o nečistim poslovima (aluzivna spram lokalnih odnosa prema ansamblu), Rukopisi ne gore (D. Mandušić), Poziv na čaj (M. Šarić Ban i S. Petrovski) i Heliogabal (B. Kadin), dakle sve zadarske produkcije, čini se, nastavljaju sa stihijskim i nedorečenim putovima (bez naznaka postprodukcije i okoštavanja). Vlastitu sam monodramu Konstantin (o posljednjem bizantskom caru) realizirao kao site specific u Sv. Donatu, dvojezično na grčkom i hrvatskom, i njezina je postprodukcija u planu kao specifična revitalizacija prošlosti u naftalini. Zadar snova, festival s dobrom tradicijom i kvalitetnim pomacima u građi snažna je osnova (vidjelo se to po programu Karantene u Dubrovniku, koja je imala sličan program i autore) koja bi vlastite produkcije trebala lansirati dalje ako one to zasluže, za što je svakako potrebna strategija jer nepostojanje postprodukcije trivijalizira i marginalizira cijelu scenu, koja izvan festivala ionako jedva diše.


Mario Županović

Vijenac 326

326 - 14. rujna 2006. | Arhiva

Klikni za povratak