Poticajni primjer

Poticajni primjer

Magnum u koreografiji Ramija Be’era snažno je scensko djelo koje plijeni ljepotom tijela i pokreta, bojama, ritmovima i dinamikom

Baletni program 52. splitskog ljeta i ove je godine s pravom privukao punu pozornost publike. Nekoliko vrlo osmišljenih i kvalitetnih gostovanja osiguralo je stilski raznolik repertoar, ali i dalo poticajan primjer obrazovanja i prezentacije plesača, kao i umjetničkog i pedagoškog djelovanja manjih, fleksibilnih plesnih kompanija.

Iz Sjedinjenih Država došao je CityDance Ensamble Washington, predstavivši se u dvama programima, Falling into the sea / Padajući u more, što je zajednički naslov za četiri koreografije (autori Emerson, Luminski, Tyler i Luquini), te baletom za djecu Što je ples, u kojem profesionalni plesači na duhovit i komunikativan način uvode, a mjestimice i uključuju, najmlađu publiku u razne plesne tehnike i stilove.

S druge strane Baletna škola Leonid Jakobson iz Petrograda zadivila je plesnom tehnikom mladih plesača, učenika Škole starih od 9 do 19 godina, od kojih je dobar dio već ovjenčan nagradama međunarodnih natjecanja. Njihov nastup (balet Tri praščića i Gala koncert), osim što je začudan po uporabi špice — djeca s lakoćom okreću fouttese, ali i preskaču konop i igraju se dječje igre (!), uključio je i dvije izvorne Jakobsonove koreografije, djela koja su na Zapadu (i ondje gdje se tako osjećaju) prilično nepoznata. Posebno je bila dojmljiva Baba Jaga iz Jakobsonovih Koreografskih minijatura: živo, dramatično, ekspresivno, moderno djelo koje odaje baletnoga buntovnika, umjetnika koji je, uza sve dužno poštovanje, davno nadrastao i duhovito razigrao petipaovsku estetiku.

Balet letonske nacionalne opere iz Rige gostovao je u splitskom HNK s baletom Adolpha Adama i Mariusa Petipaa Korsar, iliti Gusar, ili kako bi se danas, zacijelo prevelo Pirat. Kako taj balet nikada nije izveden u Hrvatskoj, osim dueta koji je Orlikowsky postavio u Zagrebu kao dio baletnoga kolaža, bila je to i rijetka edukativna prilika. Riječ je o romantičnoj temi, preuzetoj iz Byronove poeme, koja se ogleda u likovnoj opremi scene, šarenom, egzotičnom kostimu i haremskim plesačicama koje stalno otimaju ili spašavaju gusari. Radnja nije osobito smislena, naglasak je na plesnim brojevima, poznatim i zahtjevnim varijacijama, koje letonski balet besprijekorno, akademski čisto, izvodi.

Vrhunac baletnoga programa i, kao i lani, jedan od nedvojbenih vrhunaca Ljeta, svakako je bila Juditom nagrađena premijera splitskoga baleta. Magnum u koreografiji Ramija Be’era snažno je scensko djelo, koje plijeni ljepotom tijela i pokreta, bojama, ritmovima i dinamikom. Cjelinu doživljaja nikako nije ugrozila činjenica da je zapravo riječ o pomno izabranu kolažu iz Be’erovih predstava, jer se slike i situacije odlično pretapaju otvarajući nove dimenzije i svjetove, angažirane, ekspresivne, zaigrane i duboko humane. A splitski ansambl zapanjio je novim modernim ruhom: silinom strasti u kombinaciji s izvrsnom tehnikom.

Premijera Magnuma najavljena je, i uveličana, projekcijom dokumentarnoga filma o Yudith Arnon, plesnoj umjetnici koja je osnovala Kibbutz Contemporarry Dance Company i postavila temelje jake izraelske suvremene plesne scene. (Rami Be’er također je njezin učenik i nasljednik.) Yudith je u Splitu osobno primila rođendanski dar — film Jakova Sedlara koji završava Kylianovom koreogafijom Rođendanska torta. (Sve zajedno nešto što uistinu vrijedi pogledati!)

I na kraju, da se sve ne učini odveć idealnim, prigovor upućen organizatorima: kako može predstava kao Magnum imati samo jedan, premijerni termin na ljetnom festivalu? (I onda usput: zašto nije ponovljena uspješna i Peristilom nagrađena lanjska premijera Daissa – istočno od raja Staše Zurovca?) Kad je riječ o rijetko dobru teatru, bez jezične barijere, suvremene dinamike i senzibiliteta, koji nedvojbeno privlači i novu, mladu publiku u kazalište!?

Maja Đurinović