OVO VIŠE NIJE NJEGOV SVIJET

OVO VIŠE NIJE NJEGOV SVIJET

Jermanova je borba sa samim sobom bila grčevita, jednako kao i nastojanje da unatoč svim nedaćama nastavi komunicirati s okolinom

Željko Jerman, jedan od osamljenih jahača umjetničkim prostranstvima, odavno je poželio kraj umjetnosti. Njegov je opus bio vođen subjektivnim i objektivnim ograničenjima i košmarnim životnim situacijama, kojima je naposljetku podlegao ovoga ljeta.

Opstruirajući fotografske tehnike, često zaobilazeći uporabu fotografske kamere, Jerman je doslovno i metaforički u papir utiskivao svoje tragove i ljuštio im slojeve, odnoseći se prema stvorenu materijalu sa svojevrsnim buntovnim nemarom. Umjetnikov život i tijelo bili su njegovo trajno oruđe i predmet interesa, beskompromisno predočeni u svim fazama stvaralačke i životne nemoći. Jermanova je borba sa samim sobom bila grčevita, jednako kao i nastojanje da unatoč svim nedaćama nastavi komunicirati s okolinom. Stanje nikada nije bilo mirno ni utišano, a tako je i s njegovim radovima, koji su nastavili tešku borbu za opstanak — osobito oni koje je u svijet poslao bez primjerene zaštite. Iako se činilo da nema izlaza iz situacije gdje je do ruba doveo izdržljivost medija fotografije, Jerman se nikad u potpunosti nije odrekao jednostavna postupka snimanja svoga dnevnika, akcije koju je provodio svakoga dana tijekom 1977. i 1998.

Subjektivnost njegova pristupa i elementarna sredstva kojima se koristio temelji su Jermanova umjetničkoga koncepta bilježenja vlastita postojanja u prostoru i vremenu, odnosno autorove uvjerenosti u istovjetnost egzistencijalne i umjetničke stvarnosti. Na umjetničkoj je sceni bio aktivan od početka sedamdesetih. Suosnivač je Grupe šestorice, neformalne, labave umjetničke formacije s kojom je sudjelovao u nizu samoorganiziranih izložbi–akcija; pripadao je umjetnicima okupljenima oko galerija Podroom i Prošireni mediji, potkraj devedesetih predavao je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je vodio program galerije Ghetto. Uz Moju godinu 1977. objavljena mu je zbirka eseja i kritičkih zapisa Zagubljeni portreti, posvećena kolegama umjetnicima o kojima je posljednjih nekoliko godina pisao u kolumnama.

Sandra Križić Roban