Oko za crno–bijeli svijet

Oko za crno–bijeli svijet

Tina Modotti, fotografija snimljena upravo za »Vijenac«

Točno je da fotografiram ono što miriše po starini i patini, sve u traženju ostataka svijeta u kojem je bilo više emocije i manje užurbanosti. Nostalgija ili ne? Možda da, ali ne ona s negativnim predznakom

Stručna se javnost (Zvonko Maković, Dina Ivan) pišući o vašim fotografijama često osvrće na njihov starinski izgled, kao da su snimljene u prvoj polovici 20. stoljeća. Je li taj učinak namjeran? Otkud ta želja da u suvremenom tražite dah prošlih vremena? Nostalgija?

— Da, to pitanje često mi postavljaju i u nas i u inozemstvu. Živeći u Pragu od 1995. do 2002. bio sam svjedok brzih i nažalost ne uvijek poželjnih promjena u vizurama grada. Započeti globalizacijski procesi i nezaustavljivo nadiranje novoga ubrzali su nestanak ambijenata grada, koji su mi bili utočišta i oaze duše. Spontano sam fotografijom odlučio sačuvati te ambijente od zaborava, možda podsvjesno i zato jer sam slične oaze zauvijek izgubio u rodnom Vukovaru. Točno je da fotografiram ono što miriše po starini i patini, sve u traženju ostataka svijeta u kojem je bilo više emocije i manje užurbanosti. Nostalgija ili ne? Možda da, ali ne ona s negativnim predznakom. Sretan sam kada sam odlučujem kamo ću usmjeriti pogled odnosno objektiv kamere. U praškom ciklusu fotografija, pod naslovom In absentia, usredotočeni su sve moje traženje i energija, i nije čudno da je to prepoznato vani, jer sam taj ciklus izlagao u Njemačkoj, Češkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Portugalu, Španjolskoj, Sloveniji... I kada je Zvonko Maković taj stil u »Globusu« nazvao subjektivnim dokumentarizmom, imao je pravo.

Radite isključivo crno–bijele fotografije, nikad u boji. Je li to odraz vašega stajališta prema boji odnosno prema fotografiji u boji?

— Naše oko vidi svijet u boji. No, kad je riječ o fotografiji, uvijek postoji opasnost da skliznete u kič, jer je boja zavodljiva i nestvarna. Njome bih teže izrazio svoj pogled na svijet. Zato i uvjerenje da je teže napraviti uspješnu crno–bijelu fotografiju, jer morate imati i dodatno oko za crno–bijelu, odnosno morate to što vidite prevesti u crno–bijeli svijet. Osim toga već postoji prezasićenost bojom, pa su čak i modni časopisi počeli tiskati, skupa sa stranicama u boji, i crno–bijele fotografije, iako je riječ o modi gdje je boja važna potrošaču.

U vrijeme hiperprodukcije slika koje nam se svakodnevno nameću agresivnim bojama i dramatičnim kompozicijama vaše se fotografije izdvajaju decentnošću, suzdržanošću, zagovarajući drukčiji životni stil: umjeren, tih, kontemplativan, promišljen, intiman, gotovo metafizički. I načinom rada suprotstavljate se vremenu ubrzanosti i površnosti. Je li to odraz vaše životne filozofije ili samo stilsko usmjerenje?

— Cijeli svijet oko nas, posebice u velegradovima, odveć je bučan i agresivan, čini nam se da nismo u istoj razini s vlastitim životom, nego da je naš život iznad nas. U takvu stanju tišina o kojoj govorite postaje dragocjenost za umorna čovjeka 21. stoljeća. Zahuktalosti možete suprotstaviti polaganost. To je najveća vrijednost koju sam naučio u Pragu. Što polaganije hodate ili putujete, to više vidite i dublje i intenzivnije doživljavate svijet oko sebe. A ako želite na svoj način otkriti nepoznat velegrad, morate imati dosta vremena i strpljenja da zavirite iza ulickanih fasada i otkrijete drugo neturističko lice. Često sam u unutrašnjim dvorištima obraslim bršljanom imao osjećaj da je vrijeme stalo i da se ljudima koji tamo žive nikamo ne žuri.

Otkrivao sam Prag i dijelove Praga na svoj način, nalazio i ljubomorno čuvao otkrivena utočišta te s vremenom postao ovisan o njima. Posjećivati ih uvijek i iznova bila je za mene neka vrsta mentalne higijene.

Cijelu seriju fotografija posvetili ste sjenama. Otkud očaranost njima? Što vas je privuklo sjeni, njezina likovna ili izražajna mogućnost ili nešto drugo?

— Ne mogu drukčije nego na svijet oko sebe gledati fotografskim okom. Zanima me sve što ima unutrašnju ljepotu i estetiku. A toga je u seriji fotografija koju sam nazvao Svjetlosni zapisi podosta, jer takve motive nalazim na svakom koraku.

Osim toga zar nije u osnovi fotografije igra svjetla i sjene? Tu seriju pokazao sam do sada samo u Ljubljani, ali nadam se da ću je na jesen pokazati i u Zagrebu.

Surađujete s izdavačkim kućama Meandar, Fraktura, Znanje i AGM iz Zagreba na oblikovanju naslovnica knjiga. Kako pristupate tom poslu, kako nalazite (izabirete) motiv za naslovnicu, prema priči, atmosferi…?

— Ni jednu od objavljenih fotografija nisam radio po narudžbi. Izdavačke su kuće dobile velik broj fotografija, iz kojih su same izvlačile one koje odgovaraju nekom naslovu ili autoru. »Večernji list« objavljivao je ediciju hrvatskog romana u dvadeset knjiga i ni jedna nije rađena po narudžbi. Za deset godina intenzivna fotografiranja nastao je i veći broj fotografija, tako da svaki izdavač može odabrati fotografiju prema vlastitim potrebama.

Izlagali ste samostalno na brojnim izložbama u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Možete li usporediti odnos publike prema fotografiji u nas i vani? Koji su, po vašem mišljenju, osim kupovne moći i interesa za fotografiju, ključni elementi za razvoj tržišta fotografije?

— Ne možemo se uspoređivati s inozemstvom, jer nemamo potrebnu infrastrukturu, a to znači: srednje škole za fotografiju, fakultet, izložbene prostore, muzej fotografije — vidite što se događa s arhivom Toše Dapca, a, jasno, kao kruna te infrastrukture došli bi kritičari koji sustavno prate fotografiju i, na kraju, aukcije na kojima će se prodavati fotografije. Imamo samo jedan fotočasopis, koji muku muči s izlaženjem, jer se ne može samofinancirati. Dakle, nedostaje nam vertikalna edukacija, koja bi, da postoji, zacijelo poboljšala status fotografije uopće. Česi, primjerice, imaju tu poželjnu infrastrukturu i kao krunu čuvenu FAMU, na kojoj fotografiju studiraju studenti iz cijelog svijeta, unatoč cijeni od tri tisuće dolara za jednu godinu studija. U Pragu možete vidjeti najveća imena svjetske fotografije: Newton, Salgado (Česi su stajali u dugom redu da bi pogledali njegovu nedavnu izložbu u Manesu), Leibowitz, Goldin i mnogi drugi. U galeriji Velryba svaki mjesec po jedna izložba studenata FAMU. Tamo izlazi čak pet fotočasopisa, od onih za čiste amatere pa do visokokvalitetnih i profesionalnih, poput časopisa »Fotograf« koji osim kvalitetnih autora piše i promišljene tekstove o fotografiji i nije toliko podložan reklamiranju fotoproizvoda. Oni imaju i specijaliziranu izdavačku kuću Torst, koja sustavno objavljuje svake godine po pet, šest fotomonografija. A pokušajte kod nas u knjižarama pitati za monografiju nekoga hrvatskog fotografa, samo sliježu ramenima, jer monografija gotovo da i nema...

Vaši se radovi prodaju posredovanjem nekih privatnih galerija. Jesu li one došle do vas ili ste se vi njima obratili? Je li lako doći do galerije koja će vas »uzeti pod svoje«?

— Ostvariti kontakt s inozemnim galerijama nije jednostavno. U sadašnjoj hiperprodukciji i mnoštvo je dobrih fotografa. Moj je početak bio u Pragu, nakon izložbe u galeriji Dom Josefa Sudeka, čuvenoga klasika češke fotografije. Tada sam tiskao i prvu knjigu, U ogledalu života. Nakon te izložbe i knjige počela su se polako otvarati vrata galerija. I danas mi ta galerija prodaje fotografije, iako ne živim u Pragu. U Njemačkoj me zastupa galerija Moosgasse, koja mi je priredila i izložbu. U Americi je to odnedavno Vintageworks Ltd, u Francuskoj galerija Chambreclaire. Nedavno sam bio na aukciji fotografija u Berlinu, riječ je o aukcijskoj kući Altenburg, koja je specijalizirana samo za fotografiju. Od fotografija koje su prodane bili su to ili stari i rijetki majstori (Frateli Alinari) ili već poznati suvremeni fotografi. Vrlo je teško probiti se kao nov i nepoznat fotograf. Kada u Švicarskoj posjetite Muzej fotografije u Wintherturu, ili u Berlinu galeriju Camerawork ili u Beču Westlicht ili u Parizu Europski centar fotografije, pitate se zašto to u nas ne funkcionira.

Preduvjet za uspješno poslovanje privatnih galerija fotografija je kritična masa zainteresiranih kupaca. Galerija Badrov učinila je prve korake na tom polju organizacijom prve aukcije fotografija. Kako ocjenjujete uspjeh te aukcije (na kojoj se prodao i jedan vaš rad), i kakav razvoj predviđate na tom polju u Hrvatskoj — hoćemo li uskoro imati sakupljače umjetničke fotografije?

— Galerija Badrov prihvatila se pionirskoga posla, tu prvu hrvatsku aukciju fotografija možemo shvatiti kao ispitivanje pulsa tržišta. Bilo je ponuđeno trideset autora fotografa, svaki sa po jednom fotografijom i istom početnom cijenom. Prodano je 26 fotografija, što je dobar rezultat. To svjedoči o tom da zanimanje za fotografiju postoji, ali još ne možemo govoriti o tržištu fotografije. Za svaku je pohvalu da je tvrtka Filiptrade, odnosno gospodin Tomislav Kličko, u svoju privatnu zbirku umjetnina uvrstio i fotografije Borisa Cvjetanovića i mene. Ali bojim se da time priča o kolekcionarima fotografija u nas prestaje.

Kako se uređuje odnos između galerista i autora fotografije? Postoje li neka propisana pravila u radu takvih galerija, opremi fotografija koje prodaju i sl.?

— Osim na spomenutoj aukciji u Galeriji Badrov sudjelovao sam na još četiri aukcije u inozemstvu.

U zemljama gdje se fotografija cijeni kao umjetničko djelo konačna prodajna cijena u galerijama dva ili tri puta premašuje iznos koji pripada fotografu. Rade različito: ili uzimaju postotak ili otkupljuju fotografije unaprijed. Jasno da traže da fotografije imaju samo određen broj primjeraka i toga se morate držati, jer to zahtijeva i ugovor. Nijedna od galerija s kojima surađujem ne želi imati fotografiju na plastificiranom nego na baryth– papiru.

Na internetskoj adresi na prodaju se nudi i vaša fotografija nazvana Homage for Tina Modotti. Riječ je, kažete o početku ciklusa fotografija posvećenih toj fotografkinji?

— Možda mi je pravi poticaj dala Ivana Vučić iz Studija Laboratorium. Kad je vidjela prvu fotografiju o kojoj govorite, rekla je da bi bilo dobro raditi seriju. Nije me trebalo nagovarati jer sam dosta čitao o životu Tine Modotti. Njezin burni život nije tek građa za fotografiju, nego i za film. Očarale su me njezina dosljednost i odanost vlastitoj ideji. Vidjeli ste izložbu Zlate Vucelić Homage Jozefu Sudku, a sada možete očekivati i dvadesetak fotografija koje će stilom, izričajem, motivima i atmosferom podsjećati na Tinu Modotti.

Na kraju vječno pitanje: analogna ili digitalna fotografija?

— Pritisak proizvođača digitalne opreme toliko je snažan da dovodi do propasti tvornice fotomaterijala za klasičnu fotografiju. Još osjećam otpor prema digitalnoj fotografiji, kao instant–fotografiji. Jednostavnije je i jeftinije fotografirati digitalnom kamerom, jer nema filma ni razvijanja, ali baš udobnost snižava osobne kriterije vrsnoće. Digitalnim aparatom možete snimati u nedogled, a da vas to ništa ne košta, i tu je opasnost da skliznete u prosječnost. No gdje je potrebna brzina, na primjer u slučaju reportažne fotografije, tu je digitalna nezamjenljiva. Slično je i u slučaju grafičkog dizajna i oblikovanja. Ipak, klasična će fotografija preživjeti, kao što je preživjelo i klasično slikarstvo, klasična glazba ili klasično odijelo. Još je tu i pitanje autorskoga prava. Kod klasične fotografije postoji negativ kojim možete dokazati autorstvo, što je kod digitalne teže, jer fotografija redovito prolazi dodatnu obradu koja je mijenja.

Razgovarala Maša Štrbac