Od blata do zvijezda

Od blata do zvijezda

Odajući počast sjećanju na žrtve, Greengrass to čini s maksimalnom dozom integriteta, materijalu ne prilazeći na konvencionalan način, ne pamfletirajući ili dajući političke izjave, ne izdvajajući individualne junake koje će opskrbiti domoljubnim monolozima; čak i ne prosuđujući ili osuđujući, ne eksploatirajući ili upirući prstom

Zagrebačko filmsko ljeto, uz brojne promašaje, pružilo je i mnogi dojmljiv naslov. Među njima svakako je žanrovski iznenađujuće solidan blockbuster Bryana Singera Povratak Supermena (Superman Returns), potom remake (koji to zapravo i nije) maestralnoga Michaela Manna — Poroci Miamija (Miami Vice), nezaobilazno remek–djelo o kojem se priča — aktualni Let 93 (United 93) Paula Greengrassa, a u takvo se društvo uvukao i mali uradak iz sjene — moderno viđenje tragične romanse Tristana i Izolde (Tristan + Isolde) Kevina Reynoldsa.

Romeo i Julija. Lancelot i Guinevere. Sigfried i Brunhilda. Piram i Tizba. Mladi ljubavnici, baš poput Tristana i Izolde — davnih keltskih zaljubljenika čija se životna saga u zrelom srednjovjekovlju začinila dobrom dozom fantasyja i magije i koju je tek redatelj Kevin Reynolds lišio čudesnog (preciznije, čarobnih ljubavnih napitaka na kojima počiva radnja izvornika), i baš kao i Antoine Fuqua u svom Kralju Arturu, pretvorio u zdravu dozu realizma i brutalnim bitkama natopljenu srednjovjokovnu sapunicu (posvetu čudesnome pritom ostavljajući u Isolidnoj sposobnosti liječenja travama — poput prave gospe s Waterhouseovih i Rossettijevih platna). Reynoldsov svijet plemenitih vitezova, podlih hulja i (blessed) damosels pritom od posvemašnjeg potonuća u blijedu anemiju ili tešku melodramatičnost spašava kako vrsno odabran vizualni stil neuglađenog i blatnog, grubog i tmurnoga doba (zasluge pritom idu snimatelju Arturu Reinhartu i scenografu Marku Geragthtyju), tako i energična izvedba mlade Sophie Myles koja svoju Zlatokosu Izoldu Modrih Očiju (u izvorniku, naime, postoji i ovdje nespomenut lik — Tristanova žena Izolda Bijelih Ruku) pretvara u snažan, uvjerljiv lik, gotovo samožive odlučnosti i volje, ili se barem takvim doima uz tužno beživotnog ili najblaže rečeno — čudno odsutnog (ljepolikog) Jamesa Franca u ulozi Tristana. Stoga i njihova ljubav ili bolje reći ljubavni trokut na tragu Lancelot–Guinevevre–Arthur (Tristan–Izolda–Marke) djeluje ponešto neuvjerljivo. Ženu tolike duševne snage, naime, uz mlakog Tristana, prije bi mogao zaintrigirati uglađeni Rufus Sewell kao kralj Marke (iako i u bajkama vjeran ili iskušavan sluga koji kralju pribavlja nevjestu uvijek prvi stječe njezinu naklonost). Pa makar to značilo da naposljetku i neće završiti sa stablima isprepletenih grana ponad grobova (kao u izvorniku) ili poput Ovidijevih metamorfoziranih Pirama i Tizbe, koji su uzrokovali da dudov plod postane crn poput njihove prolivene krvi.

Nešto mnogo drukčije mačo je, hrabar i slojevit krimi–triler Michaela Manna Poroci Miamija, koji bi se prije mogao zvati Vrućina 2 negoli što bi imao išta (osim imena protagonista) zajedničko sa sada već kultnom serijom osamdesetih. Nema tu ni trademark pastelnih odijela podvrnutih rukava (prevladavaju čak tmurni, mračni, gotovo monokromatski tonovi) ni prepoznatljive glazbe; čak ni camea. Riječju, nadasve iznevjeruje prag očekivanja te se može smatrati pukim promotivnim marketinškim trikom; zapravo djelom za sebe, većim dijelom bez ikakva oslonca u prethodniku. Mannova verzija ultranasilna je, vrlo maskulina, vrlo brkata i znojna, mišićava i pulsirajuća, grandiozna i samouvjerena, prljavija i intenzivnija, radikalno šutljiva i posve drukčija vizija onomad popularne televizijske policijske serije, s likovima na visokim ulozima i u vječnom, snažnom osjećaju opasnosti.

Mann je pritom stručnjak u održavanju dinamike djela — njegov film nikad ne usporava; izgara od propulzivne energije; Colin Farrell pak itekako pridonosi visokoj voltaži. Zanimljiv je izbor i Gong Li i Luisa Tosara u ulogama negativaca; Foxxov pak očekivan no ne i promašen.

Sve je tu prožeto gotovo svečanom, autoritativnom ozbiljnošću — čitava kompozicija gole akcije, bez nepotrebna pokušaja psihologiziranja tamo gdje razradama takva tipa nije mjesto. Riječju, pouzdan film neprijeporna digniteta, Poroci Miamija djelo je nadprosječne kvalitete i u žanru policijskog filma i kao televizijska adaptacija.

Moćan, potresan i ganutljiv, bolno i mučno iskustvo koje stručno iz kadra u kadar od sama početka kreira rastući osjećaj prepasti i strave te generira atmosferu kakva s gledateljima ostaje dugo i nakon odgledana filma, jest film Let 93 — djelo vrlo dokumentarističkoga ozračja iz ruku socijalno vrlo senzibilna i osviještena britanskoga redatelja — nagrađivanoga (šifra: Bloody Sunday) Paula Greengrassa, koji progovara o traumatičnim zbivanjima zloglasnoga 11. rujna 2001. u jednom od četiri oteta zrakoplova. Odajući počast sjećanju na žrtve, Greengrass to čini s maksimalnom dozom integriteta, materijalu ne prilazeći na konvencionalan način, ne pamfletirajući ili dajući političke izjave, ne izdvajajući individualne junake koje će opskrbiti domoljubnim monolozima; čak i ne prosuđujući ili osuđujući, ne eksploatirajući ili upirući prstom. Dokraja pošten i nemjerljivo dojmljiv, no nikako za gledatelje osjetljivijih živaca. Zato željni razbibrige mogu uživati u ljetnom popcorn–spektaklu (ipak ponešto predugu) Povratku Supermena.

Nakon Batmana, X–Mena ili Spidermena, i taj veliki sedamdesetogodišnji stripovski–junak, koji je pedesetih zaživio na televiziji, a potkraj sedamdesetih i na filmu, zasluženo se i, kako to i dolikuje junaku njegova kalibra, spektakularno vratio. Mnogi su taj povratak (ne računamo i serijal Smallville s Tomom Wellingom u glavnoj ulozi) tumačili nepotrebnim i(li) marketinškim trikom, no superjunakova mitologija u rukama redatelja Bryana Singera pronašla je sigurno i plodonosno utočište. Put od Christophera Reevea do Brandona Routha tako se pokazao logičnim i ispravnim, jer je mladi sljednik najpoznatijega Supermena tjelesnom sličnošću njegova adekvatna zamjena; karizmom doduše nešto manja, kanalizirajući ipak psihologiju istoga, gotovo da među glumcima i nema razlike pri portretiranju. Poetičan, fantastičan, romantičan i pustolovan u pravoj mjeri, s vrhunskim specijalnim efektima (i spretno uklopljenim glumcem iz izvorne postave — preciznije, arhivskim snimkama Marlona Branda), Singerov je film, iako benigna, dobra zabava za sve uzraste.

Katarina Marić