O žabi i konjima

O žabi i konjima

Ovogodišnje je ljeto prošlo, a s njim i sezona nastupa domaćih i stranih glazbenika jazza predstavljenih u sklopu skromnijih festivala na našoj obali

Takve nastupe džezisti vole, jer uz sviranje uživaju u našem suncu i moru, pa smo i tijekom ovoga ljeta zabilježili nekoliko manifestacija toga tipa, koje organiziraju mahom sami glazbenici i pjevači. Tako simpatična i za pjevanje jazza nadarena, ali od njega još udaljena Helena Bastić, u Vodicama sama nastavlja četverogodišnji Seaside Jazz Festival, dok njezin bivši dugogodišnji partner, gitarist Jex Jäger zadržava organizaciju jazza na Lošinju uz sudjelovanje svojih već tradicionalnih nizozemskih i naših prijatelja. Istarski je gradić Grožnjan i ovog ljeta bio domaćin festivala Jazz Is Back, okupivši i ovaj put sudionike ljetne škole jazza. Tim se priredbama ovoga ljeta prvi put pridružila i Zdenka Kovačiček, organiziravši u Supetru na Braču mali susret džezista nazvan Zdenka & prijatelji. I dok su sve te priredbe skromnijih financijskih potencijala bile više ili manje stilski profilirane, ovogodišnji je opatijski Liburnia Jazz Festival, kojim je i započeo obalni festivalski niz, donio pregršt programskih dvojbi. Kao glavnu je zvijezdu selektor Elvis Stanić doveo kamerunskoga basista Richarda Bona, ime kojeg nećemo naći ni u jednoj knjizi stručne jazz–literature, premda je on imao kontakata s nekim predstavnicima američke fuzijske scene. U programu manje poznatih sastava nije, primjerice, bilo mjesta za izvrsna, svega petnaestak kilometara udaljena riječkog internacionalca, gitarista Darka Jurkovića, ali su zato uz Big band Hrvatske radiotelevizije bila najavljena dva istaknuta imena hrvatske estrade, Natali Dizdar i Dado Topić! Za Natali Dizdar bili su čak zatraženi aranžmani napisani za Zdenku Kovačiček, koja, zanimljivo, nije nastupila! Budući da su na našoj jazz–sceni u posljednje vrijeme slične pojave zaredale, valja nešto slično zabilježiti i u slučajevima Massima Savića i Maje Vučić, koja za jedan tjednik odrještio izjavljuje, »kako će u sredini njenog novog albuma biti i jazza«. Simpatična se Vesna Pisarović morala nedavno brzo vratiti iz Londona, u kojem je pokušala studirati jazz–pjevanje, jer navodno nije bila kadra odimprovizirati nekoliko scat–korusa. No da ne bi bilo zabune, nitko nikomu ne brani da pjeva što i gdje hoće, ali bi barem prema ljubiteljima jazza bilo pošteno da, primjerice opatijski Liburnia Jazz Festival, iz svoga naslova ispusti termin jazz, a sve ostalo može ostati. Zamisao nekih naših estradnih zvijezda, da će samo izvođenjem pojedinih skladbi iz mape američke popularne glazbe postati jazz–vokalisti, sama je po sebi sumnjiva, pa bi bilo zanimljivo čuti motive koji ih navode da se upuštaju u nešto što ni po uspješnim estradnim postignućima, a ni po vokaciji nisu. Taj je trend prije nekoga vremena kao novost uveo Matija Dedić, dovevši Severinu u zagrebački B. P. Club, da bi potom i nastavio uske suradnje s estradnim umjetnicima. To se može djelomično objasniti činjenicom odrastanja u obitelji naših najistaknutijih estradnih zvijezda, dok je mnogima drugima iz tog faha zacijelo čast suradnja s izvrsnim jazz–pijanistom. U usporedbi s Liburnia Jazz Festivalom vrijedi istaknuti da su primjerice Kulturna ljeta u Osijeku i Poreču u zbroju imala više profiliranoga jazza, pa tamošnjim organizatorima nije padalo na pamet da ih nazovu festivalima jazza. Ne mogu, a da se u ovom trenutku ne prisjetim simpatična i nadarena curetka koji je, ne tako davno, uz amaterski big band jedne mađarske pokrajine izvodio teme Clifforda Browna i Tadda Damerona, i još na njih korektno improvizirao! Za te jazz–skladbe naši u tekstu spomenuti zabavnjaci jamačno nisu nikada ni čuli, pa uz dužno poštovanje njihovu uspješnu estradnom djelovanju, sve me ovo podsjeća na onu narodnu: Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona podigla nogu.