Nehotična posveta

Nehotična posveta

Lied je solo–pjevačima često intimno utočište od reflektora opernih bina, u suptilnijoj vrsti glazbenosti u njemu oni nalaze mjesto vlastita preispitivanja. Ne ulazeći u pojedinosti oko toga da li je moguće u obama žanrovima biti podjednako istaknut, svakako se može ustvrditi da je nedavno preminuli hrvatski bas–bariton Neven Belamarić bio među pjevačima koji ni na opernoj sceni, ni na koncertnom podiju pred klavirom svoje glazbeno ja nisu imali potrebu zaodjenuti maskom. Dokazavši se kako u talijanskom, tako i u njemačkom opernom repertoaru, Belamarić je u cijeloj karijeri njegovao i Lied, te je i ovaj prije pjevačeve smrti objavljen nosač zvuka zapravo snimka koncerta održana u Mariboru 2003. Neposrednost izvedbi uživo solo–pjesama Huga Wolfa, Roberta Schumanna, Tomaža Svetea i Mikisa Theodorakisa osjeća se i u tome da svaka pojedinost nije studijski ispolirana, pruža ganutljivu uspomenu na pjevača čija nam je prisutnost itekako bila potrebna.

Zasnovan oko stvaralaštva jednog od najvećih njemačkih majstora Lieda u povodu stote godišnjicu njegove smrti, Belamarićev recital podastire nam izbor iz trima različitim segmentima stvaralaštva Huga Wolfa, određena karakterom uglazbljene poezije, koja je uvijek u srži Wolfova skladanja. Pjesme na predloške Josepha von Eichendorffa, Eduarda Mörikea i Michelangela Buonarottija prožete su svojevrsnim intermezzima u obliku atonalitetnih pjesama Tomaža Svetea te balada Roberta Schumanna i Mikisa Theodorakisa. Pojam balade na pomalo nespretan način objedinjuje dvojicu skladatelja, jer osim što je Theodorakisov glazbeni jezik, široj publici najpoznatiji iz soundtracka filma Grk Zorba, oprečan Schumannovom, predlošci Heinea i Goethea nastali su u romantičkoj tradiciji balade kao lirsko–epske pjesničke vrste, dok stihovi Manolisa Anagnostakisa u kombinaciji s Theodorakisovom grčkom glazbom odišu elegičnom osjećajnošću. Upravo je u njezinoj intepretaciji Belamarić pokazao drukčije pjevačko lice u odnosu na cizelirane izvedbe njemačke romantičarske solo–pjesme, dok ga Sveteove skladbe, nemoćne da na glazbenom planu pariraju sarkazmu drugorazrednih stihova Gustava Janoša, nisu potaknule na ništa slično. Uz Theodorakisa, vrhunac albuma čine interpretacije Wolfovih pjesama Der Jäger (Lovac) i Der Feuerreiter (Vatreni jahač) na Mörikeove tekstove te tumačenje sofisticiranih uglazbljenja triju refleksivnih Michelangelovih soneta o vječnoj temi prolaznosti. S obzirom na to da njihov izvođač nažalost više nije među nama, tri završna broja CD–a stječu poseban emocionalni naboj. Velika je šteta što sveukupni dojam kvare nedostaci u opremanju CD–a: dok se izostanak hrvatskoga prijevoda njemačke poezije može objasniti time da ljubiteljima Lieda njemački jezik nije potrebno prevoditi, izostavljanje pojedinih stihova u popratnoj knjižici ničim se ne može opravdati, posebice u slučaju Deine Augen schuld, završnih riječi pjesme Fühlte meine Seele das ersehnte Licht, ali i te nehotične posvete albuma u cjelini.

Ivan Ćurković