NASILJE SVEDENO NA GLAZBU

NASILJE SVEDENO NA GLAZBU

Kada se pomisli na Paklenu naranču Stanleyja Kubricka, asocijacije su brze: seks, nasilje i glazba. Zato sam pomislila: kako bi bilo slušati Kubrickov kultni film i da li su efekti / asocijacije isti kada se film sluša bez gledanja. Međutim, soundtrack ne sugerira ništa do glazbe. Možda Dies irae u sintetskoj preradbi Purcellove Glazbe za sprovod kraljice Marije (koja je na CD–u označena kao Title Music From A Clockwork Orange) govori o neobičnu žanru, ali Alexov put od ljubitelja Beethovena i nasilja do mladića pretvorena u naranču na navijanje teško se prepoznaje. Izoliran na soundtracku, film je sveden na glazbu: slušatelj uživa u vrhunskim izvedbama Rossinijeve uvertire Kradljivoj svraki, drugoga stavka (scherzo) Beethovenove Devete simfonije, Marševa za ceremonije i svečanosti (Pomp and Cicrcumstances March No. 1 i No. 4) Sir Edwarda Elgara, sporog stavka iz Rossinijeve uvertire William Tell i finala Beethovenove Devete simfonije. Šteta je samo što CD koji je izdao Warner Bros. Records Inc. nigdje ne bilježi izvođače (osim ako nije riječ o sintetskoj obradi koju je napisao i izveo Walter Carlos), a umjesto izvođača navodi se izdavač A Deutsche Grammophon. Šteta, jer je Kubrick bio ljubitelj klasične glazbe, a u filmovima se koristio doista probranim izvedbama.

Klasična se djela izmjenjuju s elektronskim obradama koje je za Moogov modularni sintesajzer pripremio/la Walter Carlos (Walter Carlos je u vrijeme snimanja Paklene naranče već promijenio spol i postao Wendy). Carlos je obradio većinu tih djela, pa izvorne izvedbe najčešće nalaze svog sintetskog dvojnika: Beethovenov scherzo iz Devete pretvoren je u Suicide Scherzo (sintetski deformiran drugi stavak Beethovenove simfonije), Rossinijeva uvertira Williama Tella ubrzana je i izvedena na sintesajzeru (u filmu je to jedan od vrhunaca Kubrickove šale), a i finale Devete simfonije ima sintetskog partnera u verziji u kojoj je glasovnu dionicu otpjevala Carlosova dugogodišnja producentica i pjevačica Rachel Elkind.

Originalna Carlosova skladba samo je jedna. Ako se izuzme Beethoveniana, djelo koje je nastalo kao preradba – ne samo Beethovenove, nego i Purcellove uvodne glazbe i drugih djela iz Paklene naranče, jedino je originalno Carlosovo djelo skladba Timesteps. Timesteps je vrlo zanimljivo ambijentalno poskliznuće u suvremeni eksperiment, koji se igra mogućnostima sintesajzera. Djelo je nastalo prije Kubrickova filma, zapravo posve nezavisno i od Paklene naranče, ali je nadahnuto Beethovenovom Devetom simfonijom (koja u filmu i istoimenoj knjizi Anthonyja Burgessa igra vrlo važnu ulogu). Premda je Carlos smatrao da Timesteps odlično odražava uvodno poglavlje Burgessove knjige, Kubrick je taj broj uporabio u sceni u kojoj se Alex podvrgava Ludovicovu tretmanu.

Djela na CD–u pojavljuju se redom kojim se pojavljuju u filmu, pa je zapravo lako uočiti kako je Kubrick pozorno birao ne samo glazbu nego i izvedbe. Osim klasičnih glazbenih djela i Carlosovih sintetskih preradbi, CD sadrži i pjesmu I Want To Marry a Lighthouse Keeper Erike Eigen te čuvenu Singin’ in the Rain u izvedbi Genea Kellyja, koja je s Kubrickovom Paklenom narančom dobila i sekundarno, suprotno značenje i zvučanje. No ono se ostvaruje tek u filmu.

Irena Paulus