Lovac dječjega lica i srca

Lovac dječjega lica i srca

Steve Irwin, Lovac na krokodile (23. veljače 1962 – 4. rujna 2006)

Bila je to vijest koja nikoga nije iznenadila, tek jutro učinilo posebnijim, a kavu gorčom, jednom sam već čuo da se to dogodilo, tada za sekundu provjerio internet i bio siguran da se ipak nije dogodilo, ali ovaj put internet je u kliku postao suglasan, svi news siteovi prenijeli su vijest: Poginuo je Steve Irwin, poznat kao Lovac na krokodile.

Prijateljica je na mail u kojemu sam joj to uzgred spomenuo odgovorila: »taj ludak šta maltretira beštije se nabija na ražu?« i, moram priznati, još nekoliko sati prije, moj doživljaj showa i lika Stevea Irwina nije bio daleko od njezina prvog komentara. Taj Australac išao mi je na živce, bio je agresivan, kao da je stalno na speedu, nešto vrištao u kameru koja se, uglavnom stalno u snimateljevoj ruci, jeftino dokumentaristički dinamizirajući pomicala, njihala, bježala, a Nabrijanko pred njom izazivao reptile, morske pse, različite otrovne i zubate beštije, odreda opasne i nekako arhetipski ugođene naturščike u njegovim dokumentarcima o životinjama. Rad Stevea Irwina izazivao je dosta oprečnih mišljenja, ali čim sam čuo da je poginuo, otkrilo mi se ono drugo njegovo lice, ono koje je nemalen broj obožavatelja diljem svijeta vidio i prije njegove smrti.

Steve Irwin bio je djetinje zanesen divljim svijetom, potpuno mu posvećen, slobodan u zagušljivim džunglama i sjajnim pustinjama, na zemlji i u vodi, okružen valovima i morskim psima, njemu svejedno. Mnogo puta pomislio sam da se rješava fascinacije, da mu se u ustima skuplja rijetka slina dok gleda krokodila u oči, ne može mu prići, ali ni maknuti se od njega, i baš se zato odlučuje da prijeđe tu opipljivu granicu straha, takne objekt, i priđe još bliže, nikad dovoljno blizu, pornografski blizu, takne ga, zagrli. Osobno, mogao sam shvatiti takvo ponašanje, što ne znači da bih ikada išta blisko poduzeo. No, on je tvrdio da se krokodila, naprosto, nikada nije bojao. Nemamo razloga ne vjerovati mu, odrastao je okružen gmazovima i klokanima. On je razvlačio kobre po rukama zbog svih koji bi htjeli da i oni to mogu, da im divlje ne bude više tako divlje, da pobijede strah i ovladaju oprezom, da budu nekovrsni alfa–mužjaci, jer samo takav govor veći, da ne kažem lavlji dio, životinjskog svijeta razumije.

Elseya irwini je latinsko ime vrste kornjača koje je Steve Irwin otkrio. Zvali su ga suvremenim Noom, čuvarem vrsta, što možemo prevesti i — zaliha životinjskih gena. Steve Irwin bio je aktivist dječjega lica i srca, činio je sve da se divlje životinje zaštite, da se klokanovi odresci zamijene janjetinom i biftekom. Radikalniji prijatelji životinja zamjerali su mu zbog nedosljednosti: životinje su životinje, ne treba ih jesti bez obzira bile one divlje ili pripitomljene. Predbacivano mu je da se drži elitistički, zamjerano zbog osnivanja ZOO–a — jer životinjama je mjesto u prirodnom okolišu — da ih tretira antropocentrično, mogli bismo čak reći — humanizira. Bio je zvijezda koju su ugošćavali Jay Leno i Oprah, našlo se za njega mjesta i u Southparku. Ključ njegova uspjeha bio je jednostavan, dovodio se u opasne situacije, opasnije čini se za nas u naslonjačima s druge strane ekrana nego za njega, ljude koje bi zmije ujele, kao što njega praktično nikada nisu. A tu ima nekoga boga i vraga, karizme. Irwin se nije bojao, nije vidio opasnost ni u situaciji kada je sedmometarskog krokodila hranio mesom, a jednomjesečnoga sina držao pod rukom. Revolucionirao je dokumentarce o životinjama, uveo u njih rizik, zbog toga bio optuživan za poticanje voajerizma; ruku na srce, naočale na oči, mislim da je njegov serijal Lovac na krokodile bio gledan baš zbog toga, zbog tanke linije koja je prijetila da se dokumentarac pretvori u snuff.

Četvrtoga rujna 2006. to se dogodilo. Pri, za njega nakon svih tih krokodila, zmija, morskih pasa, paukova... niskorizičnom, snimanju raže pokraj obala Queenslanda četrdesetčetverogodišnji Steve Irwin je poginuo. Raža ga je probola bodljom, bezazlenom u usporedbi s ostalim čemu se izlagao, u lijevu stranu prsa, otrovnom bodljom, baš tamo negdje, u srce, aortu, tamo gdje je bilo sjedište sve njegove životne sile. Izdahnuo je, kažu, još pod vodom. Kamera je sve zabilježila, dogodilo se ono što su svi voajeri priželjkivali. Snuff nastao tom prigodom, kažu u australskoj policiji, nikada neće biti prikazan. Bit će uništen.

Animal Planet prikazao je trosatnu emisiju posvećenu Steveu Irwinu. Lovcu na krokodile ponuđen je pogreb uz državničke počasti — obitelj je to odbila. Turističke ture u grad raža nastavljaju se.

Kruno Lokotar