‘Ko ovo može platit‘?

‘Ko ovo može platit‘?

Sve u svemu, za razliku od Trećićana, Prvićani su ovog ljeta možda pozornije pratili jedino Čaroliju, već sasvim potrošenu i zamornu sapunicu od koje nakon osam ljeta postupno odustaju i najuporniji

Već punih 35 godina, praktički otkad znam za sebe, svakoga ljeta nekoliko tjedana provodim na otoku Prviću pred Šibenikom. Uvala mog djetinjstva zove se Strtevica, i nalazi se u Prvić Šepurini, slikovitijem i manje urbaniziranom od dva otočka sela (drugo je Prvić Luka), u kojima nema automobila, i na čijim plažama, škrapama i morem izlokanim stijenama katkad uistinu možete osjetiti dašak »Mediterana kakav je nekad bio«. Ponekad, onih dana kad nakon gnjile južine i kiše iznenada zapuše bura koja rastjera oblake i pročisti zrak, popnem se na uzvisinu iza kuće, zagledam se prema morskom obzoru i, ako se malo napregnem, učini mi se da daleko na pučini, dalje od Kornata, vidim Trećić.

Za razliku od gotovo mitskog otoka do kojeg ne dopiru telefonski, radijski ni televizijski signali, mi na Prviću nismo oslobođeni tih blagodati civilizacije. Za razliku od Trećićana, koji nemaju pojma o beskrajnu nizu repriza koje se ljeti prikazuju »samo na RTL-u«, a dijelom i na Novoj, Prvićani osobito tijekom dugih i studenih zimskih mjeseci prate televizijske programe, dok za ljetnih poplava repriznih sadržaja, koje se iz nepoznatih razloga uvijek ambiciozno nazivaju shemama, apstiniraju od buljenja u male ekrane. Razlozi tomu možda se kriju i u činjenici da televizijske kamere iznimno rijetko zalaze na Prvić, tek možebitno za potrebe pripremanja rutinske i patetične reportaže o sve starijoj populaciji raseljenih dalmatinskih otoka i zamiranju života na njima, u kojoj sve vrvi od staraca klimavih gebisa i mačaka lijeno izvaljenih na suncu.

Elem, Prvić su i ove godine uredno zaobišle ekipe HTV-ova Malog mista, navodno udarnoga ljetnog projekta prisavske dalekovidnice, benigna i eskapističkog serijala koji i u svojoj drugoj sezoni gledateljima nudi šarene i zašećerene turističke razglednice svodive pod naslov »´ko ovo more platit´«. U razgovorima ugodnim naroda horvatskoga stereotipno se nabrajaju opća mjesta lokalne kulturne, ugostiteljske i turističke ponude, a ukočeni sugovornici Barbare Kolar, Daniele Trbović, Roberta Ferlina, njegova imenjaka Zubera ili kupanjem u Uni osvježene Hloverke Novak-Srzić, isprekidani pjesmom slabo ugođena mjesnog KUD-a ili klape, neumorno prepričavaju stoput prežvakane storije o skupim tartufima, vinskim cestama, prvoklasnom ovčjem siru i makovnjačama koje kao da su dospjele iz vremena naših baka. Ljeta 2006. nitko iz naših malih mista ni da zucne o narastajućima ksenofobiji i homofobiji, o učestalu premlaćivanju inozemnih turista i tamnoputih francuskih školaraca, ili o uhićivanju stranih etnoglazbenika čije melodije nisu po guštu ovdašnjih čuvara zakona i javnog ćudoređa odgojenih na turbofolku i akordima Thompsonovih hitova.

Tih se tema površno i u revijalnom tonu dotaknuo tek Mislav Bago, neumorni saborski izvjestitelj koji je, dok Goran Milić pečalbari preko bare, zasjeo u voditeljski stolac novopokrenutog HTV-ova Magazina. Skrojena po načelu za svakog ponešto (što se u pravilu uvijek svodi na ni za koga ništa konkretno), Bagova emisija nudi ležerne obrade i plitke analize i ponekog ozbiljnijeg problema, stalno pazeći da se gledatelje ne zagnjavi preozbiljnim pristupom ili iole ambicioznijom sociološkom analizom. U pokušajima dubljih raščlambi korupcijskih afera u zdravstvu i početka nove školske godine po HNOS-u dobrano su se u HTV-ovu Forumu izgubile Tončica Čeljuska i Sunčica Findak, pokazavši (osobito prvospomenuta voditeljica) priličnu nepripremljenost i dopustivši da im gosti u studiju posve preuzmu temu i njezino moderiranje.

Sve u svemu, za razliku od Trećićana, Prvićani su ovog ljeta možda pozornije pratili jedino Čaroliju, već sasvim potrošenu i zamornu sapunicu od koje nakon osam ljeta postupno odustaju i najuporniji gledatelji. Ipak, jedna od boljih vijesti na kraju televizijske sezone kiselih krastavaca jest da je, valja se nadati, teksaški rendžer Walker jednom za svagda šerifsku zvijezdu bacio u prašinu. Da mogu gledati televiziju, vjerujem da bi i Trećićanima to bilo drago.

Juosip Gruozduanitj