Katekizam dobra

Katekizam dobra

Slobodan Lang, Vesna Ivanović, Pružena ruka, Amatio, Zagreb, 2005.

Pisati i govoriti o dobrim djelima u ratu ili neposredno nakon višegodišnjih ratnih razaranja na širokom geografskom području danas je u najmanju ruku neisplativo, nedjelotvorno, uzaludno, jalov i medijski neprihvaćen angažman, jer svi su danas i odveć opsjednuto zauzeti istraživanjem zla. Suvremeni medijski prostor ispunjen je dobrim dijelom crnom kronikom, pričama o zlu koje se događa među nama, pričama o zlu koje ljudi čine jedni drugima. Kakav je to čovjek koji usprkos činjenici da je sam iskusio i doživio zlo, da je često okružen zlom, želi ipak i dalje čitati i slušati o zlu. Ili možda postoji tendencija da se čovjek odvoji od dobra, da mu se trajno nudi zlo kao jedini mogući izbor na oskudnom meniju, pa on stoga i nema izbora da posegne za nečim drugim, primjerice za dobrom.

Slobodan Lang, socijalni inženjer koji se aktivira kada u društvu popucaju ljudske poveznice, kada se sustavi počnu urušavati, kada se u čovjeku probudi nešto tmurno što čuči u njegovu bitku od pamtivijeka, i Langova suradnica u projektu Vesna Ivanović, to ipak čine. Oni govore o dobru. Oni o ratnom vihoru ponajprije govore kao o vremenu u kojem se činilo i dobro. Oni razmišljaju, istražuju, tragaju, otkrivaju i potiču djelotvornost dobra u ratnim okolnostima, svjesni da ga je nemoguće percipirati tradicionalnim pristupima, iskustvom i znanjem. Njihova formula praktičnog suprotstavljanja zlu potaknuta je duboko proživljenom duhovnošću, znanjem i djelima.

Danas je svakomu više–manje jasno da se medijski dobro nikako ili vrlo slabo promiče, možda upravo zato što se izbjegavanjem prošlosti pokušava izbjeći svijest o vlastitoj odgovornosti. Na taj način nestaju slike, trenuci u kojima su moralne vrijednosti bile najvažniji dio života. Čini se kao da se netko strahovito trudi da iz života nestanu svi oni stvarni ljudi koji su činili dobro, da se zauvijek zaborave njihova imena i mjesta u kojima su poticali i proizvodili dobročinstva. Stoga je upravo izazov dobrog potaknuo autore da se prihvate istraživanja dobrote. Bili su svjesni obveze da moraju osigurati svjedočanstva djelotvornosti dobra. U tu su svrhu mogla ponajbolje poslužiti iskustva, ne iskustva u sjećanju jednog čovjeka ili nekoliko njih, nego svjedočanstva množine ljudi koji su stvarali dobročinstva ili su bili svjedoci ostvarivanja dobra u ratu, uvjerenja za nenasilje u sudbonosnim trenucima ne samo za pojedince nego i za cijele zajednice, u vrijeme brutalnosti i agresije. Autori su bili svjesni da »iskustva imaju duboko značenje i smisao, da su ona put kojim stvarnost postaje značajan element moralne odgovornosti i pojedinca i zajednice«.

Tako je nastala mozaična knjiga s vrijednim svjedočenjima iskustva o odlučivanju između dobra i zla. Bilo je doista umijeće potaknuti ljudi da zabilježe proživljene trenutke i o njima svjedoče. Sve pločice mozaika nisu dakako ni iste boje, ni istog oblika, ni istoga sjaja. Svjedočanstva nisu ista ni po svome značaju, ni po veličini, ni po načinu kako su prezentirana, ali ih nešto veže. Sve su to ljudi koji su imali hrabrosti biti na takvu mjestu na takav način — biti svjesni i imati snage u najtežim trenucima razlučivati dobro od zla, što je bitno, a što je manje bitno — imati snage i hrabrosti svjedočiti istinu s namjerom da ta istina ostane zapisana i sačuvana zauvijek. Jer protok vremena sve prekrije mrenom relativnosti. Postupno u svakom povijesnom događaju prevlada pojednostavnjivanje (čak i ako isključimo zlonamjerne tendencije); povijesna istina pretvara se u shematičan prikaz globalnoga sukoba u kojem nestaju pojedinosti i gubi se uloga dobrog čovjeka u doba rata. Zato ova knjiga nije jednostavna poruka mira. Iznimno je važna zbog istine o onome što se događalo i kako se događalo na razini mikropovijesti: kakve su primjerice posljedice rata na život ljudi u jednoj četvrti ili pak u istom stubištu.

Poruka je knjige ponajprije ta da se i u ratu može biti čovjek i da svatko mora osobno odlučiti slijediti dobro. U protivnom ide za zlom. Neutralnost u uvjetima o kojima je riječ u ovoj knjizi isto je što i zlo, jer se sa zlom miri.

Ima u ovoj knjizi toplih i nadahnutih ljudskih priča, ima svjedočanstava koja su neliterarno sročena, ali njihova izvornost i neobrađenost ne umanjuju veličinu dobročinstava o kojima govore. Ima priča o međukonfesionalnoj suradnji i razumijevanju na tzv. visokoj razini, kao i među gotovo anonimnim pojedincima. Ima priča o sukobu snage duha i snage oružja, u kojima snaga duha nadjačava govor oružjem. Ima priča koje govore o tehnologiji preživljavanja u izvanrednim situacijama. Ima priča koje govore o iskrenoj vjeri koja potiče moć ljubavi za čovjeka i sposobnost da se u zajednici ostvari svaki oblik dobra.

Neke od spomenutih priča bit će zasigurno jednoga dana predložak novim filmskim pričama. Pa i one koje ne budu tako iskorištene nedjeljiv su sadržaj ove knjige koja je neobična važna u rekonstrukciji naše nedavne povijesti. Što nas tijek vremena bude više i dublje odvajao od tog razdoblja, bit će njezina uloga sve važnija i snažnija upravo stoga što su u njoj tzv. obični ljudi dobili šansu da ispričaju svoju priču.

Knjiga pokazuje da vrijedi biti dobar i odgovoran čovjek i da se čovjek stalno u životu susreće s izborom i odgovornošću toga izbora. Ljudi koji pišu o svojoj vjeri, znanju, razmišljanju, izboru i djelovanju u teškim ratnim okolnostima, potičući i druge da tako svjedoče i pridonesu djelotvornosti dobra, nisu uvršteni u ovaj mozaik ni po kakvoj drugoj određenosti nego isključivo po svojoj odluci za dobro.

Knjiga Pružena ruka Slobodana Langa i Vesne Ivanović katekizam je dobra. Ona s motrišta izravna svjedoka, bez predrasuda i povijesnih prosudbi, govori o izboru pravih vrijednosti, izazovu dobra pred napasti zla, o savjesti i maru za čovjeka, o biblijskom iskustvu slobode. Glavni akteri knjige, jednako kao i njezini autori, istinski su svjedoci povijesti.

Slavica Stojan