Junaci i mediokriteti

POST FESTUM: Izložba Ivana Fijolića BLOCKBUSTERS, Moderna galerija, Studio Josip Račić, Zagreb, lipanj – srpanj 2006.

Junaci i mediokriteti

Pitanje koje Fijolić postavlja publici glasi: hoćemo li od sjaja i reklame uspjeti uočiti površnost mitova poslijeindustrijskog društva?

Potkraj lipnja u Studiju Josip Račić otvorena je izložba Ivana Fijolića pod naslovom Blockbusters. Svjetsku, pa tako i hrvatsku suvremenu umjetnost obilježuje izraziti elitizam; dakle nepristupačnost širokoj masi kojoj se umjetnici, posredno potpomažući status, i ne nastoje približiti. Ivan Fijolić čini upravo suprotno — izložbom se obraća širokoj publici izlažući objekte i skulpture koje su u mogućnosti razumjeti kako zahtjevni, tako i manje zahtjevni promatrači. U blokbasterima — visokobudžetnim filmovima rađenima upravo za široke mase s namjerom što veće zarade umjetnik nalazi nadahnuće ne skrivajući oduševljenje njihovim blistavilom. Pop–art, kao općeprepoznatljiv umjetnički trend nastao pedesetih godina 20. stoljeća, s ovom izložbom poprima nešto drukčiju sferu te dokazuje nepresušnu aktualnost u eri kapitalizma. Fijolić svojim radovima i izrazito banalnom temom, koju bira namjerno, kritizira cjelokupno suvremeno licemjerno potrošačko društvo. Kapitalizam, zasnovan na niskim vrijednostima, ne vrednuje čovjeka kao takva. Čovjek vrijedi koliko ima, odnosno koliko se dobro uspije prodati. Kao i sve drugo postajemo tržišnom robom, a sve ranije usvojene vrijednosti padaju u vodu. Svijet koji odrasta na trash–filmovima Fijolićeva je publika. Svi smo kadri prepoznati scene koje su nas u djetinjstvu očaravale, bilo da je riječ o Supermanu koji leti spasiti svijet, Mickeyju Mouseu — omiljenom dječjem junaku koji je danas jedan od tri najveća kapitalistička brenda ili pak Rambu, odnosno Johnu Wayneu, koji su slika i prilika onoga što svaki dječak želi postati. Industrija nam na pladnju nudi današnje vrijednosti, u koje polaganim i promišljenim ispiranjem mozga počinjemo vjerovati. Današnjim junacima, kojima težimo u svakom smislu, postaju mediokriteti. Za dobra umjetnika danas nitko ne zna da postoji, divimo se ljudima koji bi u normalnom sustavu vrijednosti bili na dnu. Vrijednost je reklama! Ivan Fijolić nam u svom umjetničkom razmatranju želi reći upravo to. Baratajući istrošenom temom nalazi nov oblik njezine egzistencije približavajući joj se kroz trostranu prizmu kiparskoga zanata. Svaki objekt veličine je widescreen–formata 16x9, a podloga i materijal iskorišteni su u svrhu dočaravanja aure svakog od tih pseudojunaka. Primjerice, zahvaljujući rabljenu materijalu Superman je trodimenzionalan, a Johna Waynea autor postavlja na jeftinu šperploču simbolički prikazujući bit kauboja kao takva. Pitanje koje Fijolić postavlja publici glasi: hoćemo li od sjaja i reklame uspjeti uočiti površnost mitova poslijeindustrijskog društva?

Loreta Gudelj